Harper's Bazaar Srbija

Ruka u vatri: Prvi roman Staše Bajac

Osim što je vešta u prenošenju priča na scenu, ona neumorno istražuje granice svoje stvaralačke moći.  Ruka u vatri, prvi roman rediteljke i scenaristkinje Staše Bajac, je krimi i ljubavna priča, koju boji i nasilje i toplina, smrtna ozbiljnost i sarkazam, opasnost i strast. Njen prelazak sa filmskog platna na stranice romana privukao je pažnju, a nas zanima kako je doživela ovaj novi izazov i šta je novo donela u svet književnosti.

O čemu govori Ruka u vatri?

Ruka o vatri je roman o ženi koja kroz dokumentarce razotkriva političke afere. U Berlinu ima muža Nemca i „normalan” život, međutim po povratku u Beograd upliće se u intenzivan odnos sa kriminalcem sa kojim radi na novom filmu. Kroz ovaj sudar svetova prelamaju se razlike razvijenog Zapada i komplikovanog Balkana, njene porodične istorije i haotične svakodnevice, nasleđenog bogatstva i onog zgrnutog nasilno i brzo.

Ovo je vaš prvi roman. Kako se rodila ideja?

Ja sam sama živela u inostranstvu i osećala se rascepljeno. Kao da postoji jedna ja, a dve realnosti. Nekada su uspevale da se sjedine, ali najčešće su ti svetovi ostali nepomirljivi. Onda sam nastavila da razmišljam o rascepima, ne samo kulturološkim, već unutrašnjim. Kako u čoveku žive naizgled nespojive suprotnosti, na primer ono u šta verujemo može da se kosi sa onim što želimo. U slučaju moje junakinje, ona je prestrašena, a hrabra. Sve što radi, radi uprkos strahu koji oseća. Obrazovana je i inteligentna, a donosi ishitreb ne, impulsivne odluke. Analitična je, a strasti se prepušta skoro bezumno.

Da li ste imali detaljan plan ili vas je vodila priča?

Imala sam strukturu, znala sam šta su početak, sredina i kraj i znala sam ko su likovi. Meni je to važno, jer onda znam o čemu je nešto u svojoj suštini. Kada znam kuda sam pošla, onda mogu da osećam slobodu izbora kojim putem dokle mogu da stignem. U tom smislu, priča me je vodila u okviru samih poglavlja i tada, kada joj se prepustite, tada nastaje najvkvalitetnija proza. Moji omiljeni delovi u romanu su baš oni napisani u potpunom transu.

Koje doba dana vam je najplodonosnije za pisanje?

To je baš zanimljivo pitanje, jer sam godinama mogla da pišem samo noću, da bih onda shvatila da to nema veze sa dobom dana, već tišinom i odustvom komunikacije sa drugim ljudima. Trebalo mi je nekoliko godina da razvijem samopouzdanje da stanem iza stava da isključivanje od spoljnog sveta nije privilegija ili hir, već osnovno sredstvo za rad. Takođe, naučila sam i da inspiracija nije nešto što te pukne ni od kuda, već se javlja kad se za nju stvore uslovi. Fokus i disciplina su važni ne u smislu navijanja sata i ispunjivanja nekih kvota, već u tome kako provodim dan, šta čitam i gledam. Na šta trošim energiju i čime hranim glavu i telo. Mislim da je važno demistifikovati umetnički proces, i svom biću, koje je aparat za rad, prići sa negom i poštovanjem kao što sportista čini sa svojim telom.

Gde možemo nabaviti primerak za predstojeću ležaljku i plažu?

U svim knjižarama, ali ja ipak preporučujem Geopoetikinu, u Laze Pačua, jer je tamo jeftinija. Neki s nipodaštavanjem govore o „letnjoj literaturi”, dok je meni čitanje na plaži sveto mesto u godini – nikad okoliš nije lepši, nikad nemam toliko vremena na pretek, nikad ne uspem toliko da se izgubim u knjizi kao kad je čitam u cugu i nigde knjige ne izgledaju lepše nego na peškiru, dok vas čekaju da se vratite iz vode. Meni je stvarno čast da neko izabere moj roman da ga čita pored mora.

 

Razgovarala: Milena Kitić

Foto: Promo

Najnovije