Harper's Bazaar Srbija

Svi banalni izgovori zbog kojih niste otišli kod psihologa – i zašto bi ipak trebalo

Sa psihoterapijom sam se, na neki način, prvi put susrela u 2018. godini, dakle, kada sam imala 26 godina. Moram da priznam da mi tada nije “legla”. Da li je do psihoterapeuta ili do mene same, i dalje ne znam. Možda je ipak ovo prvo jer sam kasnije shvatila da psihoterapeut treba u potpunosti da ti odgovara koliko i, recimo, partner.

To sam sebi i definitivno potvrdila 2020. kada sam usled iznenadnog gubitka partnera prosto morala da pronađem nekoga sa kim ću moći da razgovaram o tome i ko će me sprovesti kroz proces tugovanja na način koji će mi prijati i nakon kog ću nekada i nekako ipak moći da nastavim dalje. Psihoterapeut sa kojim se viđam od novembra prošle godine je jedna od najboljih stvari koja mi se desila nakon takvog iskustva i ujedno je i najbolja stvar koju sam ikada uradila za sebe. Naravno, da se nije desio razlog zbog kog sam se upustila u tu priču, možda bih i sama živela u zabludi da meni psihoterapeut nije potreban, ali budući da sa njim razgovaram o apsolutno svemu što mi se dešava u životu, shvatila sam da u ovom odnosu ipak postoji nešto više od prostog “rešavanja problema” ili, kako oni to vole da kažu – uzroka.

OK, nije mi cilj da pričam priče poput “meni je psihoterapija promenila život i vama će”, samo želim da naglasim da nije potrebno da vam se desi nešto veliko i strašno da biste odlučili da popričate sa nekim, sa nekim ko nije vaš prijatelj, partner ili roditelj. Verujem da postoji strah od nepoznatog, da imate naučen stav o tome da psihoterapija nije nešto što se zapravo podrazumeva kao vid mentalne higijene i tako dalje i tako dalje – mnogo je izgovora i to, reći ću, banalnih iako pak potpuno razumljivih, za izbegavanje bavljenja sobom na ovaj način ali znate kako se kaže – jači smo mi od svojih izgovora, naročito ako osećamo da je to nešto što nam je potrebno. 

Osvestite svoje izgovore, razmislite o njima, a onda donesite odluku. Niko vas ne sili ni na šta – na kraju dana, vi držite konce svog života u svojim rukama. 

“Psihoterapija ništa neće promeniti”

Suštinski, psihoterapeut ne može da uradi nešto umesto vas. Ali može o tome da razgovara sa vama koliko god puta je potrebno dok ne počnete da razmišljate o svom problemu na konstruktivan i praktičan način, odnosno, onako kako ćete biti orijentisati ka rešenju. Opet ću reći, psihoterapeut treba u potpunosti da vam odgovara, da u njega imate poverenja i da osećate slobodu da mu poverite sve svoje misli koje sami u glavi vrtite 24/7. Ponekad nam je zaista potreban neko “spolja” ko će nas usmeriti na pravi put. No, razume se, nećete znati da li nešto radi ili ne ako ne probate.

“Ali, nemam ja nikakvu traumu”

Psihoterapija nije izmišljena samo zbog lečenja trauma iako iz šale i dalje govorimo “ma, to mi je trauma iz detinjstva”. Ah da, neke reči tako olako izgovaramo… Uglavnom, sa psihoterapeutom možemo da razgovaramo o bilo kojim i bilo kakvim situacijama u životu – na primer, promenili ste posao, niste zadovoljni, imate osećaj da je problem u vama… Zašto ne biste popričali sa nekim o tome? Sa nekim ko je objektivan. Prosto, psihoterapija leči dušu, a ako lečimo telo, zašto ne bismo i nju?

“Probala sam jednom i nije išlo”

Ako se setimo poređenja psihoterapeutra sa partnerom, jasno je da je sasvim u redu upoznati nekoliko njih dok ne pronađete onog ko će vam savršeno odgovarati. Uz to, možda ne bi bilo loše da ga pronađete uz pomoć preporuke jer sigurno neko nekog zna, koliko god se pretvarali da ne znaju ništa o tome. Ja sam sa svojim psihoterapeutom imala ogromnu sreću, ali – našla sam ga po preporuci! Uzgred, najiskrenije verujem da je za dobar posao, dobru vezu i dobrog psihoterapeuta neophodna preporuka, da ne kažem veza!

“Sve što osećam je normalno, nije mi potrebna psihoterapija”

Normalno je sve ono na šta smo navikli ili ono što poznajemo – a to ne mora uvek da bude dobro. Zato, pre bih rekla da je u redu osećati šta god da osećate, ali ako vas ta osećanja tište i uništavaju kvalitet vašeg života iz bilo kog razloga, možda ne bi bilo loše da im se posvetite na malo drugačiji način. Ukoliko postoji mogućnost da se osećate bolje od “normalnog” – zašto ne iskoristiti tu priliku? Čini mi se da je vredno pokušati. 

“Suviše sam umorna”

Isto! Umorna od obaveza, osećanja, planova, ideja, želja, svega što se dogodilo i onoga što se nije dogodilo. Ali, psihoterapija je “mesto” na kom je sasvim validno da se tako osećaš, da se žališ i isplačeš, a onda pronađeš snagu u sebi da nastaviš dalje, ali malo drugačije i malo više u skladu sa sobom i brigom o sebi.

“Suviše sam zauzeta”

Prednost psihoterapije je ta što je fleksibilna – sa svojim psihoterapeutom možete pronaći termin koji vam najviše odgovara – sat vremena jednom nedeljno ili par puta mesečno nije toliko mnogo, zar ne? Naravno, ako zaista želite. Lično, ako mogu da provedem dva sata listajući TikTok, onda ne želim sebe da čujem kako izgovaram “nemam vremena” za bilo šta!

“Neprijatno mi je, šta će ljudi pomisliti”

Koliko god želeli da nas tuđe mišljenje o nama ne dotiče i koliko god se pridržavali pravila da je jedino važno šta mi mislimo o nama samima – teško je. Dotiče nas. Ali to je stvar koju treba prerasti. Ništa drugo. Ukoliko neko misli da sa vama nešto nije u redu ukoliko želite da radite na sebi i unapredite svoj život, ako vas to čini slabim ili manje vrednim, ne želim ni da napišem nešto ekstremnije, ceo problem je zapravo u njima, a ne u vama. Takvi ljudi vam nisu potrebni – svi znaju da govore kako treba biti najbolja verzija sebe, a kada vi preduzmete nešto da to i postanete – eto glupih komentara. Nemojte, samo nemojte. Gledajte sebe, hrabro i odvažno, a ljudi neka pričaju šta god žele. Možda bi samo voleli da imaju hrabrosti da se suoče sa sobom kao što ste to uradili vi. 

Tekst: Ivana Tomić

Fotografije: Pexels, Unsplash

Najnovije