Harper's Bazaar Srbija

Istorija aksesoara: Kako su žene naglašavale svoju lepotu od najstarijih vremena do danas?

Istorija čovečanstva počinje sa prvim aksesoarom, a ne grehom. Ili je to isto?

Kao posledica prvobitnog greha javila se potreba za prvim čovečanstvu poznatim aksesoarom – smokvinim listom. Prihvatiti argumentaciju da je to prvi odevni predmet značilo bi i kapljicu Chanela 5 s kojom je Marilyn Monroe odlazila u krevet nazvati spavaćicom. Smokvin list prevazilazi funkcionalno – u ono vreme ekološkog, ako već ne i ontološkog raja, zamislivo je biti prirodan i kao takav deo prirode sasvim doslovno.

Prevazilaženje funkcionalnog, dakle nužnog, i bliska srodnost s grehom, ostaju dve glavne definišuće odrednice aksesoara kroz njegovu dalju istoriju. Nije neophodan ali ako ga nema fali. A začetak u grehu ispoljava se u mnoštvu oblika – iluzoran je, dakle lažan, podilazi taštini i čulima, skreće pažnju sa suštinskog na efemerno, dakle zavodljiv je, s duhovnog na materijalnog jer budi želju za posedovanjem, sa celine na detalj – sve sami trikovi s repertoara nečastivog.

 

Ipak, među ostacima u pećinama praistorijskih ljudi pronađene su i čudno oblikovane životinjske kosti koje najverovatnije nemaju drugu funkciju do da služe kao neka vrsta ukosnica, svojevrsni protoistorijski nakit. Ni život sveden na instikt za preživljavanje nije isključivao potrebu za lepim. A možda je i ukrašavanje bilo isprepleteno s nekom evolutivnom prednošću ispoljenom u potrebi za dopadanjem ili je čak i u toj besklasnoj zajednici mogućnost ukrašavanja podizala status pojedinca.

Presek istorije čovečanstva zaista bi se mogao dati kroz istoriju aksesuara, slično onako kako istorija umetnosti daje odličan uvid u političku istoriju sveta. Civilizacije se, baš kao i pojedinci, otkrivaju u detaljima.

Čuveni britanski arheolog, ser Artuhur Evans, drevnu minojsku civilizaciju ostrva Krit otkrio je zahvaljujući upravo aksesoaru. Kritske seljanke kao nakit i amajlije nosile su lepe priveske u obliku pčela i malih diskova prošaranih kružnim natpisima na pismu nepoznatog porekla. Kada se raspitao odakle im taj neobičan nakit dobio je neočekivani odgovor – pronalaze ga u svojim njivama i vinogradima. Ser Evans je počeo da otkupljuje zemlju od kritskih seljaka i krenuo je sa iskopavanjima. U osvitu 20. veka svetu je otkrio jednu, po svemu čudesnu civilizaciju, za koju se do tada, kao i za Troju verovalo da postoji samo u Homerovim epovima.

Iznenađenje je bilo još veće kada su datiranja pronađenih artefakta potvrdila da je minojska civilizacija istovremena sa teokratijama Bliskog istoka – Egiptom i Mesopotamijom. Ipak, u njoj nije bilo ničega što bi ukazivalo na bliskoistočnu opsednutost smrću i zagrobnim životom. Sve je, svaki detalj, ukazivao na potrebu za ovozemaljskom lepotom i životom ispunjenim hedonizmom. Dovoljno je samo pogledati minojske freske poput „Kritske dame“ i „Kraljević među ljiljanima“. Vedar kolorit i sklonost ka stilizaciji i krivudavim linijama otkrivaju jednu civilizaciju istančanu u pitanjima ukusa i ukrasa. Više od stilske analize sami motivi otkrivaju kako je mogao da izgleda život ovih ljudi. Žene, baš kao i muškarci, daju oduška svojoj taštini, očigledno neopterećeni osećajem krivice – kose su im uvijene, duge i negovane uljima, ukrašene trakama, perlama, čak i perjem. Elegantni vratovi i članci okićeni su ogrlicama i narukvicama, a odeća, pregača kod muškaraca i nešto nalik srpkom jelečetu kod žena, više je nalik aksesoaru nego garderobi. Nije samo prijatna mediteranska klima omogućila ovakvu modu. Nema sumnje da je filozofija potpune okrenutosti ovozemaljskom i životu pomogla da se izrodi ovako neodoljiva estetika.

Sasha Baron Cohen, britanski komičar, jednom je vrlo duhovito poentirao na ovu temu. Komentarišući komplikovane političke prilike na Bliskom istoku, izjavio je – „Zapravo, u središtu tog problema je pitanje mode. Da ustanete svako jutro, otvorite ormar i u njemu zateknete samo niz crnih burki i vi bi ste se opasali bombama i razneli na pijaci. Gde ste videli teroristu u Marc Jacobs odelu?“

Više od atinskog Akropolja i Platonovih spisa, duh antičke Grške otkriva nam se u malim stvarima kao što je grčka keramika. Na jednom lekitu vidimo ženu koja stavlja dijademu na glavu. A na čuvenoj Hegesinoj steli, nadgrobnom spomeniku prerano umrle žene po imenu Hegeso, u mermeru je ovekovečen jedan od najelegičnijih prizora celokupne umetnosti – Hegeso iz kutije nakita koju joj prinosi služavka, vadi i zamišljeno posmatra svoj omiljeni komad nakita. Život lepim čine ovakve stvari i umetnik koji je isklesao ovaj ovako intiman nadgrobni spomenik posmatrača dirne dublje nego bilo koji predimenzionirani mermerni spomenik u čast kakve epske bitke u kojoj su izginule hiljade. Ovakvi intimni momenti nisu bili trivijalni ni za veliku umetnost – na malom jonskom hramu Nike Apteros na atinskom Akropolju isklesan je reljef koji boginju Nike prikazuje kako vezuje svoju sandalu. Bez sumnje, nekada su živele i antičke Sare Džesike Parker koje su posebno veštim i darovitim zanatlijama omogućavale život bez finansijskih problema.

Strašno bi pogrešili kada bi o pojedinim civilizacijama sudili samo prema njenim krupnim materijalnim ostacima ili pisanim izvorima. Vizantija bi, na primer, ostavljala utisak isključivo stroge i trome teokratije u neprestanom vojnom i diplomatskom ratu ako bismo joj sudili prema merilima političke istorije. Dovoljno je, međutim, prošetati se nekim od vizantijskih odeljenja velikih muzeja u kojima su izloženi pokućstvo, tkanine, nakit i sitne umetnine, poput čuvenih vizantijskih minijaturnih reljefa u slonovači i razumeti zbog čega je Zapad svojevremeno urokljivo gledao u pravcu Istoka i s posebnim osvetničkim žarom u četvrtom krstaškom pohodu opljačkao Konstantinopolj. Ova kultura je sofisticiranu umetnost detalja prenela i na polje religijskog – sveti spisi i relikvije će, u skladu sa svojim božanskim statusom, biti dostojno okovani dragim kamenjem i filigranskim zlatnim vezom.

Neke epohe su, poput ove naše, bile otvoreno trivijalne u pogledu sitnica koje život ulepšavaju. Kao što to lepo ilustruje platno „Ljuljaška“ francuskog rokoko slikara Antoine Watteau, aksesoar je od edenskog smokvinog lista do predrevolucionarne Francuske prevalio dug put do statusa fetiša – svilene čarape, mašne i trake, čipka, šešir i, konačno, cipelica na potpeticu koja onako sugestivno leti kroz vazduh, za kavaljera koji zadivljeno posmatra nesumnjivo imaju neprikrivenu seksualnu konotaciju.

Evolucija se tu nije zaustavila. Naše je doba fetišizam uzdigalo na nivo industrije. Za svaki veći holivudski hit moguće je uraditi takozvani „product placement“, sekundažu u kojima se pojavljuje (drugo stvar je to što to vama verovatno promakne, marketing radi i na nivou podsvesnog) logo nekog brenda, od kojih se veći broj njih odnosi upravo na industriju aksesuara. Primera radi film „Đavo nosi Pradu“ broji 17 „product placement“ momenata od kojih polovina otpada na aksesoare. Koliko ih je u oba dela filma „Seks i grad“ ili u svim epizodama istoimene serije verovatno je teško i prebrojati. Deo svoje globalne popularnosti „Seks i grad“ duguje i otvorenoj fetišizaciji aksesuara. Keri Bredšo u filmu intervjuiše devojku koja se prijavila za posao njene pomoćnice. Sve vreme razgovora pažnju joj odvlači torba koju devojka drži na krilu.

amazon.com

„Imam samo još jedno pitanje“, ne izdržava na kraju. „Kako jedna nezaposlena devojka koja stan deli sa troje cimera može sebi da priušti Louis Vuitton torbu? „Rentirana je“, objašnjava devojka. „Kod ‘Bag, Borrow or Steal’. Posao rentiranja neprimereno skupog aksesoara male firme „Bag, Borrow or Steal“, bukvalno je procvetao nakon reklame od svega nekoliko sekundi u filmu a Sarah Jessica Parker dokaz kako se i pored osrednjeg talenta i više nego osrednjeg izgleda od modne (pre)osvešćenosti u kojoj fetišizacija aksesoara igra glavnu ulogu, može napraviti solidna karijera. Samoreciklirajuću tabloidnu medijsku mašineriju materijalom snabdeva armija selebritija bez profesionalnih dostignuća i poznatih samo po svojoj poznatosti, poput Victorie Beckham, Paris Hilton i Kim Kardashian, koje mašineriju hrane skener snimcima aksesoar detalja nadžodžanih od glave do pete. Štaviše, neopaganska selebriti kultura počela je i ličnosti da tretira kao aksesuar – vremena velikih holivudskih strasti a la Eliizabeth Taylor i Richard Burton su prohujala. Zvezde se sada uparuju mahom prema tome kako jedna drugoj „stoje“. Pred fotografima, naravno. A modna osvešćenost osvaja sve veću teritoriju preteći diktaturom – kompanija „Durex“ na tržište je izbacila i ‘Love Box’ kondomijere, dizajnirane kutijice za čuvanje kondoma. Pa nećete ih valjda nositi po džepovima i novčanicima?

Modni detalji podjednako su kvalifikovani i za oslikavanje individualnog psihološkog profila a samim tim i za ličnu vizuelnu prezentaciju svetu. Devojka sa cegerom umesto brendiranom torbicom, ručno napravljenom ružom na platnenim sandalama i nakitom od obojene pečene gline … Koliko možete da pogrešite? Bele rukavice, biseri, Chanel naočare i svilena marama?

Slično važi i za kućni aksesori. Za sve one detalje koje prevazilaze upotrebnu vrednost nameštaja – zavese, jastuke, presvlake i navlake, prekrivače, slike, vaze, saksije, sav onaj keramičko porculanski kič koji unosi radost u životni prostor. Ma koliko da su vam sredstva skromna sa nekoliko pažljivo odabranih predmeta svome prostoru možete dati lični pečat. Hromirani minimalizan u nijansama sive i terakote bio bi sasvim nepodnošljiv osobi koja je abažur na lampama, pa i čitavu komodu, presvukla šarenom tkaninom jarkih boja i sa cvetnim dezenom.

Zaista, in aksesori veritas.

 

A.L/M.N

Foto: Shutterstock, Profimedia, amazon.com

Najnovije