Harper's Bazaar Srbija

Doktor na filmskom platnu, profesor u stvarnom životu: Intervju sa multitalentovanim glumcem Petrom Benčinom

U ovom razgovoru, Petar mi je otkrio i da je pre nepunih nedelju dana preuzeo glumačku klasu prve godine na Fakultetu dramskih umetnosti, neuobičajeno rano za jednu tako mladu osobu, što dovoljno govori o kakvom je multitalentovanom glumcu reč.

Privilegija moje profesije učinila je da protekle nedelje, u jednom neformalnom razgovoru u novobeogradskom kafeu intervjuišem našeg poznatog glumca Petra Benčinu.

Neposredan, duhovit i sa besprekornim manirima, u sebi nosi mešavinu zemunskog “mangupa” (u onom originalnom, pozitivnom značenju) i šarm holivudske zvezde “A” liste.

Njegova harizma je neosporna, kao i glumački talenat koji je u svom punom obimu prikazao u svojoj poslednjoj ulozi na filmskom platnu – a ova uloga je, kako on sam kaže, njega “pronašla”.

Sigurna sam da vam je poznato da govorim o doktoru Aleksi Hadži-Popoviću, liku kojeg je tumačio u filmskom portretu srpskog kantautora i jednog od najvoljenijih pevača sa prostora bivše Jugoslavije – Tome Zdravkovića.

Petar Benčina briljantno je odigrao ulogu doktora tragične životne priče davši svoj značajan doprinos tom sveopštem snažnom utisku od koga niko nije mogao da se otrgne nakon završetka filma, po nepisanom pravilu sa suzama u očima.

Iako jedna od najznačajnijh, ova uloga samo je delić njegove uspešne karijere; naime, Benčina je vrstan pozorišni glumac i stalni član Beogradskog dramskog pozorišta, dok se pred televizijskom publikom afirimisao mnogobrojnim ulogama u najpopularnijim serijama domaće produkcije.

Tokom razgovora, Petar mi je otkrio još jednu stavku vrednu hvale u njegovoj biografiji: pre nepunih nedelju dana preuzeo je glumačku klasu prve godine na Fakultetu dramskih umetnosti, neuobičajeno rano za jednu tako mladu osobu, što dovoljno govori o kakvom je multitalentovanom glumcu reč.

Dok smo dogovarali ovaj intervju, rekli ste da sa delom ekipe filma “Toma” već sutra putujete u Ameriku, kako bi, baš poput slavnog pevača i film imao svoju turneju u Sjedinjenim Državama. U kakvoj atmosferi očekujete da će vas tamošnja publika dočekati? U kojim gradovima je planirano da gostujete, kakav će biti program turneje?

Da, putujemo Dragan Bjelogrlić, Tamara Dragičević, Milan Marić i ja. Projekcije su zakazane za Dalas, Čikago, Njujork, Vašington… Pošto je film slojevit, jedna od stvari koja provejava u backgroundu jeste i nestanak te naše zajedničke zemlje koji se poklapa sa umiranjem Tome Zdravkovića. Film su gledali neki moji prijatelji koji su Francuzi, Italijani, koji su stariji ljudi i koji ne razumeju čak ni naš jezik i koji su gledali sa prevodom i oni su plakali i osetili taj snažan utisak koji film ostavlja.

Tako da je film definitvno univerzalan, ali je s druge strane poseban za ljude koji su ipak živeli na ovim prostorima. Siguran sam da će film i u Americi biti primljen podjednako kao i u svim ostalim gradovima do sada.

Jeste li već sada svesni veličine ovog projekta i istorijske važnosti koju će ovaj film imati u srpskoj kinematografiji?

Pa, eto, ja to slušam i to svi govore i to je verovatno tako. Svakako, i kao film u celini, a i određene scene već sada ulaze u najuži krug najzapamćenijih i najvoljenijih scena srpskog filma. Naravno, potrebno je vreme, a ono što je sad trenutno utisak jeste da je ovo najgledaniji film u bioskopima, pogotovo u ovakvim okolnostima, posle toliko vremena, uz sve mogućnosti koje postoje da se pogleda i na televiziji.

Iako smo imali situaciju sa piratom koji je izašao vrlo rano, što je uvek nesreća za distributere, ljudi su pokazali želju i svest da film pogledaju u bioskopu i da je to još uvek jedinstvena prilika ovog trenutka jer ćemo svi taj film gledati ponovo u godinama koje predstoje, ali teško da ćete imati privilegiju da odete u najbliži bioskop i za cenu karte od dve ili tri kafe u kafiću pogledate takav film i da imate takvo sećanje i takav doživljaj.

Nesumnjivo da bi rezultat u bioskopima bio drastično veći, što bi ga definitvno učinilo najgledanijim filmom na ovim prostorima ikada, za sada je na drugom mestu.

U razgovoru sa ljudima iz neposredne okoline, primetila sam da je na veliki broj lik dr Alekse Hadži-Popovića odnosno Vaša uloga u filmu “Toma” ostavila snažan utisak. Da li ste svesni toga kao i važnosti Vašeg lika u filmu?

Pa, da, ono što je bilo nekako meni uvek važno i što sam prepoznao, naravno, i u scenariju, jeste da je taj čovek, zapravo, na nekoj drugoj strani, pojednostavljeno gledano, u odnosu na taj svet i na te ljude. Ono što mi je, zapravo, bilo najuzbudljivije je taj put koji će on preći u tom filmu, taj susret koji će menjati jednog i drugog (doktora i Tomu) i da je u njemu skrivena sva ta bura emocija i sve to što on kasnije pokaže, dok je on naizgled predaleko od toga i kontroliše svoj život i na papiru čini sve što je potrebno.

To jeste nekako snažno jer on doživi tu tragediju i taj preokret i taj sudar sa prolaznošću, sa životom. Sve to mu dođe u trenutku kada je možda za promene i za nešto novo prekasno – što i jeste njegova tragedija. Opet, ne možemo da kažemo da je on za to bio kriv. Jednostavno, to se može desiti svakome. Ovo vreme koje je u suprotnosti sa filmom uglavnom i nosi to da čovek bude ambiciozan i da se fokusira na rad i nekako život prolazi u tom nekom ispunjavanju svega što je očekivano.

Sa druge strane, ovaj film ne glorifikuje pijanstvo, kafanu ili nekakav razuzdani život koji zapravo u tom punom biografskom smislu nije ni bio tema ovog filma.

Doktor je jedna od osovina filma koja je i napravljena kako bi se pričala ta priča koja je mnogo univerzalnija, ona o duši, a sam život te estrade je prikazan kao nekakva platforma od koje se film odrazi u nešto što je važno.

Nekako mi je drago da je to sada otišlo od mene i od svih nas i da su ljudi to primili u svoja srca i da je taj film zajednički i što toliko ostavlja utisak.

Ne mislim sada na sebe kao aktera filma već na uticaj koji je svakog gledaoca doveo do sopstvenog preispitivanja i poređenja sa svojim sutuacijama.

Pomenuli ste “priču o duši”, da li smatrate da jedan film može da bude lek za dušu?

Jeste, film ima nešto isceliteljsko u sebi. Naravno, film je film i zato je umetnost i zato je veličanstven. I ne možemo ga prepričati i misliti: “Aha, dobro, shvatio sam ga”. Čovek mora da ga pogleda.

Svi pominju to da su “plakali”, ali to je, opet, nedovoljno objašnjenje za ono što se doživi. Kada bi meni neko rekao: “Ej, gledao sam film i plakao sam”, – mislim, zašto bih ja išao da gledam to, niko ne želi da ide da plače (smeh). Možda ljudi ne znaju najbolje ni da se izraze, možda ne znam ni ja, ali to je kao neko otpuštanje emocija, “refreshovanje”, preispitivanje koje ti otvara neke vidike i olakšava ti tvoje probleme i strahove, nešto sa čime se svi nosimo, što se dešava oko nas.

Tako da mislim da može, može biti lek za dušu.

Mislite li da je jedna od tajni uspeha ovog filma to što je reč o priči prepunoj pravih i čistih, ljudskih emocija, a da je to ono što ljudima prija i što im je potrebno?

Ovaj film jeste smišljen mnogo ranije i pripreman pre ovoga što nam se svima događa i sticaj okolnosti je doveo do toga da izađe baš sada. U ovom vremenu je baš to utisak, da nekako vraća na te najiskrenije i najčistije emocije, na otvorenost, na svest o prolaznosti, na okrenutost čoveka prema čoveku, bez obzira na stil ili način života, da je bol uvek zajednička, smeh, suze i da su to stvari koje su zajedničke za svakog čoveka generalno.

Iako pripadate glumcima mlađe generacije, Vi ste takođe i strucni saradnik u nastavi na Fakultetu dramskih umetnosti. Od kada se bavite profesorskim radom i kako biste opisali ovo profesionalno iskustvo?

Ja sam pozvan da radim kao asistent, kao saradnik, pre pet godina, na Fakultetu dramskih umetnosti. Pozvao me je moj profesor, Dragan Petrović Pele. Namestila se takva situacija da je jednostavno to bila kao neka pomoć, u tom smislu.

Ja sam se jako oko toga ispitivao, uvek sam smatrao to jako odgovornom i posebnom stvari i nisam u prvi mah da kažem – pristao. Nisam mu rekao ni “ne”, ali sam shvatio i on me je nekako relaksirao da njemu izađem u susret i onda sam otišao. Bio je dogovor da to bude na neko kratko, određeno vreme koliko meni bude prijalo, pa da se opredelim. Radeći sa tim, sada već nekim od njih glumcima, koji igraju itekako i u pozorištu i na filmu, na nekakvo obostrano zadovoljstvo ostao sam na Fakultetu.

I sada, baš u ovim trenucima kada i radimo ovaj razgovor, zapravo možda si ti i prva sa kojom o tome razgovaram, pre nedelju dana sam preuzeo klasu prve godine glume, koja je upisala ove godine na prijemnom. Iz određenih razloga, profesorka Biljana Mašić koja je vodila u prvih mesec dana klasu je otišla na odsustvo. Opet je nekako život “namestio” i mislim da niko u ne tako lagodnim okolnostima nije bio u situaciji da preuzme jednu tako odgovornu stvar i ja sam na to pristao. I, eto, u 16H imam čas (smeh)!

Foto: Privatna arhiva / Nebojša Babić

Razgovarala: Natalija Knežević

Najnovije