Viktoria Chernetska koristi stil kao tihi, ali duboko promišljen jezik. Njeno stvaralaštvo nalazi se na preseku psihologije, estetike i unutrašnjih stanja — tamo gde odeća prestaje da bude trend, a postaje izraz identiteta. U ovom razgovoru, Viktoria govori o ravnoteži između lepote i haosa, o modi kao ličnom oklopu, o tišini koja otkriva više od reči i o važnosti stvaranja prostora u kojem žene ne moraju da se menjaju da bi bile snažne.
Kako se psihologija i estetika susreću u vašem radu?
Za mene je psihologija način da razumem sebe i svet oko sebe, dok je estetika sredstvo da to razumevanje prenesem bez reči. Primećujem da je lepota, bar za mene, uvek pitanje ravnoteže — čistoće i haosa koji postoje istovremeno. Ona može biti kontradiktorna, slojevita, ponekad čak i nelagodna, ali u svojoj suštini uvek teži prirodnosti u njenim najiskrenijim oblicima. Ne zanima me lepota koja služi samo kao dekoracija. Potrebno mi je da ima značenje — da nešto nosi u sebi, čak i ako se to ne može odmah objasniti.
Kako kroz modu pokazujete svoja osećanja ili raspoloženje?
Kada prolazim kroz težak period, svesno stvaram sliku u kojoj to nije vidljivo. Moj stil tada postaje neka vrsta oklopa — smiren, kontrolisan, zaštitnički. Kada se osećam snažno, dešava se suprotno: moj izgled omekšava, opušta se, postaje manje defanzivan. Odeća za mene nikada nije bila pitanje trendova. Uvek je reč o priči — ponekad onoj koju želim da podelim, a ponekad o onoj koju odlučujem da zadržim za sebe.
Šta je u vama probudilo interesovanje za ono što je skriveno ispod površine?
Oduvek su me više zanimale stvari koje ljudi ne izgovaraju naglas nego one koje izgovaraju. Tišina, pauze i kontradikcije često govore više od reči. Još rano sam primetila da se iza ponašanja krije mnogo slojeva — iskustva, strahovi i želje koji ne dopiru uvek do površine. Teško mi je da stvari doživljavam površno. To je jednostavno način na koji sam građena. Neko bi to nazvao preteranim razmišljanjem, ali za mene je to način da osetim dubinu i istinu.
Kako vam je psihologija pomogla da bolje razumete sebe i druge?
Psihologija me je naučila da suspendujem sud — o ljudima, situacijama, a naročito o sebi. Trudim se da sagledam stvari iz više uglova i da uvek vidim bar dve strane iste priče. Vremenom me je to učinilo manje kategoričnom, a mnogo pažljivijom prema nijansama. Nije mi pojednostavilo život, ali je učinilo moje reakcije mirnijim, a razumevanje dubljim.
Na koji način ličnosti ljudi utiču na vaš pogled na modu i stil?
Često primećujem kako stil osobe odražava njeno unutrašnje stanje — ponekad emocije, ponekad neizgovorene želje. Za mene je stil uvek produžetak ličnosti, a ne performans. Ništa me istinski ne uznemirava u načinu na koji se ljudi oblače. Postoje samo stvari koje sa mnom više rezoniraju i one koje manje. Ta razlika nikada nije pitanje osuđivanja — već usklađenosti.
Kako je život u Londonu uticao na vaš osećaj stila i individualnosti?
London me je naučio da budem otvorenija prema različitostima i manje fokusirana na sitne detalje. Sećam se kako sam u početku pokušavala da se „uklopim“ — i kako mi je grad vrlo brzo stavio do znanja da je uklapanje ovde nepotrebno. London ne nagrađuje imitaciju. Nagrađuje prisutnost. Ovde sam prestala da merim sebe kroz mišljenja drugih. Ovaj grad mi je udoban — ne zato što je nežan, već zato što dozvoljava individualnost bez objašnjenja. Ne moraš da opravdavaš ko si. Ti jednostavno postojiš.
Kako vaši tekstovi i razgovori osnažuju žene, a da od njih ne traže da se promene?
Ne verujem da žene treba preoblikovati ili ispravljati. Vremenom sam primetila koliko često žene već znaju šta žele — ali oklevaju da to sprovedu, naročito kada se to ne uklapa u očekivanja okoline. Ono što je važnije jeste stvaranje prostora u kojem mogu ponovo da čuju sebe i da veruju sopstvenom znanju. Kroz svoje tekstove i razgovore želim da žene uspore, osluhnu sebe i pronađu oslonac u sopstvenom glasu. Osnaživanje, za mene, nije postajanje neko drugi — već povratak sebi.
Šta za vas znači napraviti prostor za sebe u svetu?
Moj prostor je mesto gde mogu slobodno da postojim — gde mi je dozvoljeno da budem sve što jesam. Radosna i tužna, glasna i tiha. Gde ne moram da biram samo jednu verziju sebe da bih bila prihvaćena. I gde je svako moje stanje podjednako sigurno.
English here:
How do psychology and aesthetics come together in your work?
For me, psychology is about understanding myself and the world around me, while aesthetics is a way of transmitting that understanding without words. I notice that beauty, for me, is always about balance – about purity and chaos existing at the same time. It can be contradictory, layered, sometimes even uncomfortable, but at its core it is always about naturalness in its honest forms. I’m not interested in beauty that only decorates. I need it to carry meaning – to hold something inside, even if it cannot be immediately explained.
How do you use fashion to show your feelings or mood?
When I’m going through a difficult period, I consciously create an image where it isn’t visible. My style becomes a kind of armour – calm, controlled, protective. When I feel strong, the opposite happens: my appearance softens, relaxes, becomes less guarded. Clothing has never been about trends for me. It’s always about a story – sometimes one I want to share, and sometimes one I choose to keep private.
What made you curious about what’s hidden beneath the surface?
I was always more interested in what people don’t say out loud than in what they do. Silence, pauses, contradictions often tell more than words. Early on, I noticed that behind behaviour there are many layers – experiences, fears, desires that don’t always reach the surface. I find it difficult to perceive things superficially. It’s simply how I’m built. Some might call it overthinking, but for me it’s a way of sensing depth and truth.
How has psychology helped you understand yourself and other people?
Psychology taught me to suspend judgment – of people, situations, and especially of myself. I try to look at things from more than one angle and to see at least two sides of the same story. Over time, this made me less categorical and more attentive to nuance. It didn’t make life simpler, but it made my reactions calmer and my understanding deeper.
How do people’s personalities influence the way you think about fashion and style?
I often notice how a person’s style reflects their inner state -sometimes their emotions, sometimes their unspoken desires. For me, style is always an extension of personality rather than a performance. Nothing truly bothers me in the way people dress. There are simply things that resonate with me more, and things that resonate less. That difference is never about judgment – it’s about alignment.
How has living in London affected your sense of style and individuality?
London taught me to be more open to difference and less focused on small details. I remember how, at first, I tried to “fit in” – and how quickly the city made it clear that blending in here is unnecessary. London doesn’t reward imitation. It rewards presence. Here, I stopped measuring myself through other people’s opinions. For me, this city is comfortable – not because it’s gentle, but because it allows individuality without explanation. You don’t have to justify who you are here. You just exist.
Can you explain how your texts and talks aim to empower women without asking them to change who they are?
I don’t believe women need to be reshaped or corrected. Over time, I noticed how often women already know what they want – but hesitate to act on that knowledge, especially when it doesn’t align with expectations. What matters more is creating space where they can hear themselves again and trust what they already know. Through my texts and conversations, I want women to slow down, listen inwardly, and find support within their own voice. Empowerment, for me, is not about becoming someone else – it’s about returning to yourself.
What does it mean for you to make space for yourself in the world?
My space is where I can exist freely – where I’m allowed to be myself in all my forms. Joyful and sad, bright and quiet. Where I don’t have to choose one version of myself to be accepted. And where any of my states feel equally safe.
Model: Viktoria Chernetska @chernetska.viktoria
Photo: Mike Dmytriv @mike_dmytriv
Stylist: Kateryna Oles @katiaoles
Makeup: Yana Tereshchuk @yanka_tereshchuk
Hair: Kateryna Yefremova @rustle.hair
Studio: Daylight studio @daylight_studio_warsaw
Organization: @say__media
