Harper's Bazaar Srbija

Do poslednjeg daha: Kako je stvarao i voleo Jean-Luc Godard

Francuski reditelj i pisac, preminuo je u 91. godini, objavio je francuski list Libération.

Smatran jednim od najboljih autorskih reditelja u istoriji, Godard je bio osnivač Novog talasa, čuvenog pokreta u francuskoj kinematografiji. Postao je planetarno poznat šezdesetih godina, nakon objavljivanja  svog revolucio- narnog filma Do poslednjeg daha, 1959. Uticaj ovog ostvarenja bio je toliko veliki da je filmski kritičar i osnivač Njujorškog filmskog festivala,  Richard Roud, rekao: “Postoji bioskop pre Godarda i bioskop posle Godarda.”

Radikalan u pristupu snimanju filmova, bio je pionir tehnike skoka, podsticao je svoje glumce da razbijaju četvrti zid, a zajedno sa direktorom fotografije Raoulom Coutardom često je snimao ručnim kamerama i bez scenarija. Vatreno odbacujući kinematografske tradicije, reditelj Quentin Tarantino je pohvalio Godardovu sposobnost da “lupa nosom u bioskopsku tehniku, ali uvek pronađe neku pametnu anti-verziju tehnike”.

Militantni intelektualac, ideološki opredeljeni umetnik, svojim filmovima često suprotstavljen holivudskim konvencijama, kritikovao je redovnu “tradiciju kvaliteta” francuske kinematografije, naglašavajući veštinu u inovacijama i preferirajući da eksperimentiše sa velikim delima iz prošlosti. 

Svoj rad smatrao je antitezom holivudskog filmskog stvaralaštva, za koje je rekao da ga “uglavnom prave advokati i agenti”. Kada mu je 2010. dodeljen počasni Oskar, nije otputovao na ceremoniju i odbacio je priznanje. “Ako Akademija to voli, neka to radi. Ali mislim da je to čudno”, rekao je tada i obrazložio svoj postupak: “Pitao sam se – koje su moje filmove gledali? Da li oni zaista poznaju moje filmove?“

Kako mu je bilo udobnije na evropskim filmskiom festivalima, osam puta je bio nominovan za Zlatnog lava Venecijanskog filmskog festivala, primio je počasnu nagradu 1982. i samo priznanje 1983. Nominovan je za Zlatnu palmu u Kanu devet puta, nikada uspešno, dobio je nagradu žirija 2014. sa 83 godine za Adieu au language, vizuelni esej proizveden u 3D tehnici, koji je New York Times nazvao “zbunjujućim i lepim”. Godine 2018. dobio je Specijalnu Zlatnu palmu, prvu ikada dodeljenu, za svoj distopijski film The Image Book.

Nakon što je film Do poslednjeg daha bio dobro primljen na Filmskom festivalu u Kanu 1960, rekao je novinaru: “Imam utisak da sada bioskop volim manje nego pre godinu dana — jednostavno zato što sam snimio film, i film je dobro primljen. Zato se nadam da će moj drugi film biti veoma loše primljen i da će me to naterati da ponovo poželim da snimam filmove.”

Kritički nastrojen prema kapitalizmu, prihvatio je marksističke ideje i bunio se protiv rata u Vijetnamu. Bio je dugogodišnji pristalica Palestinske stvari, iako su njegove kritike Izraela i komentari o judaizmu doveli do optužbi za antisemitizam, tvrdnju koju je odbacio kao “idiotsku” za The Guardian 2011.

Rođen u Parizu 1930. godine, kao drugo od četvoro dece, Godardov rani život bio je pun udobnosti i finansijskih privilegija. Njegova majka je bila iz ugledne francuske porodice, a otac lekar. Veći deo svog ranog života proveo je u Švajcarskoj gde se porodica preselila 1931. godine, iako je Godard redovno posećivao Pariz i tamo se trajnije vraćao posle rata, kada je upisao Sorbonu 1949.

U tom periodu otkriva Cinémathèque Française, čuvenu arhivu francuskih filmova. Njegova fascinacija filmom je rasla dok je redovno posećivao projekcije, a s obzirom na želju da bude pisac, počeo je da piše o filmu za Cahiers du Cinéma zajedno sa prijateljem Françoisom Truffautom, koga je upoznao na filmskim projekcijama.

Važna godina za Godardovo filmsko stvaralaštvo postaje 1954, kada Truffaut piše kritiku francuske kinematografske tradicije i poziva slavne režisere da rade kao autori. Esej koji zajedno stvaraju postaje manifest pokreta Novog talasa čiji glavni tvorci postaju Godard i Truffaut. Tu sui  Éric Rohmer, Jacques Rivette, Claude Chabrol.

Zanimljivo je da su se kasnije Truffaut i Godard slavno posvađali kada je prvi prešao na komercijalniju vrstu snimanja filmova, pri čemu je Godard osudio njegov rad, a Truffaut nazvao Godara “komadom izmeta na pijedestalu”. Čak i kada je prešao na snimanje filmova, Jean – Luc Godard je i dalje sebe smatrao filmskim kritičarem, objašnjavajući da “umesto da piše kritiku, on snima film“.

Na filmovima je često sarađivao sa suprugom i muzom, glumicom Annom Karinom, koja je preminula 2019. Njihov prvi zajednički film, Le Petit Soldat, zabranjen je u Parizu zbog tretmana Alžirskog rata, ali se Karina pojavila u još sedam njegovih filmova, a uloga u ostvarenju Žena je žena donela joj je nagradu za najbolju glumicu na Berlinskom filmskom festivalu.

Anna je u jednom od poslednjih intervjua opisala njihov odnos kao veoma turbulentan, ali pun ljubavi.

– Od samog početka je sve bilo jako uzbudljivo. Naravno da smo imali veliku ljubavnu priču, ali bili smo toliko različiti. Imao je 10 godina više od mene. Bio je veoma čudan. Otišao bi po cigarete i vratio bi se tri nedelje kasnije. U to vreme sam morala da sedim pored telefona i čekam poziv, nije postojao drugi način da stupimo u kontakt. Nije bilo nikog da se javi i kaže: ‘Ona danas nije tu, zovi je sutra.’ Ako nisi stigao do telefona na vreme, nikada ne bi primio poruku. Bilo je teško, a ja sam bila mlada, nisam imala ni 21 godinu (upoznali su se kada je ona imala 17). Znam da nije hteo da me povredi, ali jeste. Nikada nije bio tu, nikada se nije vraćao, nikada nisam znala gde je. Dovodio me je do ludila – otkrila je Anna.

Anninu smrt Godard nikad nije komentarisao, a do poslednjeg dana bio je u braku sa drugom Anom, Anne-Marie Miéville, takođe filmskim stvaraocem. 

O njemu je snimljen biografski film 2017. godine, Redoubtable, u kome ga igra Louis Garrel, a osim ovog filma, trebalo bi da pogledate neke od Godardovih najvažnijih ostvarenja, u kojima se, ne u svim, pojavljuje i velika Anna Karina. 

Do poslednjeg daha, Breathless, 1960

Žena je žena, A Woman Is a Woman, 1961

Živeti život, Vivre sa Vie, 1962

Mali vojnik, Le Petit Soldat, 1963

Alfavil, Alphaville, 1965

Tekst: Jelena M. 

Fotografije: Profimedia, YouTube 

Najnovije