Harper's Bazaar Srbija

ALEKSANDAR JOKSIMOVIĆ: O večnosti kroja

Kolumna Duške Jovanić o našem legendarnom dizajneru pred kojim je i sam Yves Saint Laurent pokazivao poniznost

O večnosti A kroja. 

Iako kažu da je Aleksandar Joksimović, najveći modni mag u ovom delu planete, nedavno zauvek otišao iz naših života.

Neće biti da je tako.

Tačno je da preko dvadeset godina nije izlazio među svet, bar ne onaj koji je činio njegovu razdraganu i bučnu modnu bulumentu, što ga je svuda pratila po  najuzbudljivijim gradovima, ali i dok je bio razuzdani fan skadarlijskih starogradskih pesama i tih neponovljivih ljubavnih reči od kojih je pravio i haljine. 

Tokom povlačenja iz svog fantazmagoričnog bivšeg života, nije se smanjio ni pogrbio u želji da se sakrije od vremena koje ulepšava uspomene. O tome je odbijao i da pregovara, ne želeći da stekne pravo na patetičnost, iako je za to ispunjavao sve uslove.

Nije bilo ni reči o nepristupačnom luksuzu: njegova svakodnevna zadovoljstva bila su lako dostižna i komšijski neposredna i prisna, sa visokom notom neprikosnovene slobode koja je poricala opsednutost samim sobom.

Zato se valjda i nije pretvorio u rezigniranog i džangrizavog starca kome se sve već desilo. 

Hodao je sa takvom nonšalantnoću, kao da je lično izmislio cool ponašanje, zabacujući svoju sedu, poludugu nestašnu kosu, čvrstom, muškom podlakticom, koja je staromodno znala da umesi i testo za grancle. 

Onima kojima je bio dozvoljen pristup u njegov život posle mode nije bio potreban izgovor, jer ni on sâm nije hteo da sve bude kao nekad.

Osim što njegova slava, ma koliko se od toga branio, nije bila ugašena zvezda.

Njegov san o jugoslovenskoj visokoj modi počeo je 1967. kolekcijom inspirisanom imenom i vremenom srednjovekovne kraljice Simonide.

Čuveni američki novinar, David Binder, tada dopisnik New York Timesa, povodom otvaranja Nacionalnog salona napisao je kako je Joksimovićeva kolekcija iznenađenje jer je u SFRJ imitacija bila pravilo.

Gotovo trideset godina kasnije, kada je dragi i spontani Binder ponovo došao u Beograd, pozvala sam ga u stan svojih roditelja na srpsku večeru i, uz obećani prebranac, spremila jednu od Acinih domaćih pita iz njegove pedantne sveske recepata.

Madame Lasareff, osnivač i vlasnica magazina Elle, bila je toliko očarana  Prokletom Jerinom da mu je širom otvorila vrata razmaženog Pariza, koji je Aca potpuno istresao iz dotadašnjeg mondenskog mood-a pošto su njegovi manekeni i van piste bili kostimirani. Kada je priznao da je taj vrhunski štos pozajmio od Paula Poireta, već je bio slavan.

Zbog njega je i Yves Saint Laurent jednom pokunjeno stajao u ćošku. 

Čak ni sâm Christian Dior, na vrhuncu moći, nije uspeo da ga uzme pod svoje. Verujući u ono što je sada naša bolja prošlost, ljubazno mu se zahvalio na pažnji: 

“Sve ja to već imam i kod kuće.”

Jedino nikada nije zaboravio pticu od zlatnih makaza, kao čudesnu skulpturu u Diorovom tajnom hramu. Tamo su stajala i poprsja od žice svih svetskih diva. U nekom uglu spazio je i impresivne mere Jovanke Broz, ispod kojih je pisalo: Madame Tito. 

Titova Bond devojka zaista je bila kršna dinarska lepotica, kojoj su čak i čuvene zagrebačke dame priznavale da je do struka prosto prekrasna. 

Aca je Jovanku upoznao na Sajmu mode 1968. godine, kada je prikazao kolekciju Vitraž.

Posle su neko vreme zajedno spremali njen orman. 

“Imala je divna ramena i torzo.” To je sve što bi rekao o tim danima. 

Voleo je, doduše, i da prepričava kako je nekoliko puta prevrtao njenu bundu od crnog astragana sa belim pelcom. U ostalo se nije mnogo mešao iako smo svi jedva čekali da počne.

“Njen jedini kiks bio je kad se u Japanu obukla u ljubičasto, što nikako nije smelo da joj se desi jer je to isključivo carska privilegija.”

Dešavalo se i da Brozovi pošalju kola po njega, očekujući ga na večeri, a Titov ađutant mu je redovno na vrata donosio korpu punu mandarina sa Vange. Svaki put kada bismo ga prozvali da je dvorski kreator, branio se da su bile kisele.

Iako su ga proglašavali jugoslovenskim Pierreom Cardinom, ostao je neponovljiv.

Lik iz leksikona YU mitologije koji je smeo da skida višak štrasa sa brokatnih haljina Jovanke Broz i presvlači celu državu.

A nikada ništa nije sašio za nekog posebno.

Danas zvuči gotovo neverovatno da je Aleksandar Joksimović najveće svetske uspehe postigao u  državnoj službi, radeći za Centrotextil.

Ilustracija: Slava Zajčev

Rođen u Prištini, godine okupacije proveo je kod ujaka u Beogradu. Otac Lazar, trgovac, dva puta je bio biran za predsednika opštine, ali je 1941. uhapšen jer je odbio da Nemcima preda “ključeve grada”.

Sticajem okolnosti, porodica se preselila u Kragujevac, gde je Aleksandar završio osnovnu školu i gimnaziju. Rastao je uz majku i pet sestara, koje su stalno nešto heklale, vezle i plele. I mnogo su volele pomade.

Od oca je naučio da nikad ne stavlja samo jedan parfem, već po kap-dve od svakog da bi, po manirima predratne gospode, mirisao na sebe ili samo na sapun, ako mu prilike nisu dozvoljavale da se luksuzira. 

Posle mu je tražio da mu sa putovanja donese dve stvari: borsalino šešir i par finih muških dokolenica.

Na Višoj školi za primenjenu umetnost diplomirao je tekstilni smer 1958. godine. Ubrzo ga je u Zavod za unapređenje domaćinstva primila Milica Babić, voljena žena Ive Andrića. 

Umesto u crnoj, prve školske uniforme skrojio nam je u tamnoplavoj boji.

Posle je sve bilo kao u priči.

Aca Joksimović me je naučio da su ne bela, nego bež i crna najotmenija kombinacija.

Svoj modni identitet formirala sam kad sam obukla prvu mini-suknju. Ako se ne računaju organdinske haljinice za Vrbicu.

Ili je to ipak bila Simonidina kopija?

U to starinsko stilsko doba živele su famozne beogradske krojačice, kod kojih su se redovno šili neizostavni fashion favoriti, uz neophodnu dozu frivolnih “šnajderskih razgovora”.

Kako sam se samo s majkom sjurila do mitske prodavnice štofova i pozamanterije na štrafti u Knez-Mihailovoj ulici da kupimo sve što je bilo potrebno za simonidu, taj trapezasti komad modne suštine, bezobrazno rešena da se u školi pravim važna, kao i kad su u naš grad stigle prve Brooks cipele.

Moja majka je negovala kvalitetnu, strogu i pomalo bezosećajnu, mada samouverenu eleganciju krojenu po meri ili, za posebne prilike, odabranu u Jugoeksportovoj  kultnoj radionici.

Dragocena tetka, u čijim sam čipkastim crnim šimikama pokušavala da održim ravnotežu dok je ona letela kao kraljica rokenrola na matine igrankama, odvela me je na prvu modnu reviju.

Sedele smo za stolom tek otvorenog hotela Jugoslavija, a magični Aleksandar Joksimović je prosipao retke bisere u moje krilo.

Pred mojim očima su tako, u konceptualnom maniru, prošle Prokleta Jerina, Vela Nigrinova, Ana Karenjina, Milena Barili, Emina, Ramona, Isidora i zauvek mi upropastile život.

Kao što je zbog Ace Joksimovića moda ostala moja najduža i najozbiljnija ljubavna veza.

Dugo sam maštala da ću se udati u njegovoj venčanici A kroja od najfinije nape boje leda sa isprepletanim kožnim trakama umesto rukava, muzejskim primerkom visećih minđuša i šubarom od polarne lisice umesto vela, koju je teatralno nosila nezaboravna i jednako tragična Maja Štajner. Isabella Blow tog nestvarnog trenutka. 

Pa šta ako je to loša karma? Oduvek sam bila spremna da umrem zbog lepote, a u krajnjem slučaju bih se odrekla šubare, pošto ne volim zimska venčanja.

Žao mi je što nikada nisam dovoljno porasla da na toj zamišljenoj svadbi pokrijem lice i otkrijem grudi kao Acina Prokleta Jerina, zbog čijih lančića na izrezu dubokom do pupka bi Lady Gaga pozelenela od muke.

Nisam htela da, povodom njega, pišem o sebi. Ali namestilo se.

Dao bi mi za pravo jer je bio deo mog detinjstva i rane mladosti. 

Družili smo se i kasnije, delili uspomene iz Bazara, a za novine ozbiljno razgovarali samo jednom, za zagrebački Start, kad sam verovala da sam mnogo vickasta zato što sam ga pitala kako njegove Ptice ulaze u tramvaj.

Mogli smo bez hleba, ali ne i bez belog cveća, koje je on svojim manekenkama poklanjao u kofama.

Pred reviju ih je bacao na čudotvornu dijetu, zbog koje su živele na vodi i slanini. Umeo je da bude i okrutan i opomene ih kako se udaja surovo lepi za kukove.

Kada je oko nas sve počelo da se raspada, mislio je da su i krpe izgubile svaki smisao. Rafinirani ukus za život mu niko nije mogao oduzeti.

Još otkako je od prvih zarađenih para sašio odelo kod legendarnog Kadrije, koji je držao salon kod Mažestika, prkoseći konfekcijskom novom dobu.

Kao mali, zbog cipela koje su se dobijale na tačkice, pred svima se zakleo da će, kada se obogati, imati sto pari. Crvene, koje je kupio u Rio de Žaneiru, obuo je samo jednom. Neke druge, dvobojne, nije nijednom jer su mu, čim ih je probao, bile tesne, ali nije mogao da im odoli, zabavljajući nas pričom kako će ih nositi kao papuče – kad im odseče petu. 

Oni kojima je dopustio da bar malo zavire u njegovu intimu, zauvek su ostali u sećanju teget zidovi u malom stanu u Kondinoj ulici, u kome su se služile domaće gurabije i pio čaj samo iz belog porcelana.

Kad sam ga poslednji put videla, bio je u odličnoj, gotovo mladićkoj formi i još uvek je sâm sebi najbolje umeo da ispegla košulju.

Tad sam bila zapela da mu dam nagradu za životno delo, obučena u neku istorijsku junakinju.

Nije mogao da mi ispuni želju stoga što su njegovi modeli ostali da žive samo na fotografijama. I u fundusu najlepših sećanja.

U nedostatku drugih dokaza, poklonio mi je sopstveni, savršeno ukrojeni crni sako od satena iz kolekcije Mozaik.

Tom, kao i svakom njegovom komadu, etiketa nije bila potrebna.

Znam da bi trebalo da bude uramljen u nekom muzeju, ali nisam ja kriva što mi je taman.

FOTOGRAFIJE: VUK DAPČEVIĆ; ŠMINKA: SVETLANA SREMČEVIĆ; FRIZURA: MARCELLO MURA ZA ROSSANO FERRETTI BELGRADE

Duška Jovanić na slici nosi sako Aleksandra Joksimovića iz kolekcije Mozaik iz 1975. godine. Sako je uklopljen sa Coast helankama i Prada salonkama.

Preuzeto iz majskog štampanog izdanja Harpers Bazaar Serbia

Najnovije