Harper's Bazaar Srbija

Ne propustite: Poslednje javno vođenje kroz izložbu Mrđana Bajića

Ostalo je još tri dana do kraja izložbe "Nepouzdani pripovedač" Mrđana Bajića u Muzeju savremene umetnosti.

fotografija: NEBOJŠA BABIĆ

U petak 20. januara od 16 časova biće održano poslednje javno vođenje kroz izložbu Nepouzdani pripovedač umetnika Mrđana Bajića. Izložba Nepouzdani pripovedač predstavlja višedecenijski stvaralački opus jednog od najprominentnijih aktera savremene umetničke scene u Srbiji. U MSU, Bajić je prvi put izlagao još kao student, gde se vraća, predstavljajući svoj rad, koji hronološki i konceptualno obuhvata sve faze njegovog razvoja. Tim povodom, u sklopu našeg januarskog izdanja magazina Harper’s BAZAAR razgovarali smo sa čuvenim umetnikom, čiju izložbu možete posetiti do 23. januara.

Nepouzdani pripovedač naziv je vaše velike retrospektivne izložbe u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu. Ko je nepozdani pripovedač i koju poruku nam šaljete?

– Posle tri meseca, mogu da konstatujem da se naslov na dobar način zalepio za izložbu i za vreme u kome se ona odvija, ali je i obuhvatio jako različite vremenske kapsule i medijske iskaze obuhvaćene izložbom. Naravno da me svi o nazivu pitaju, pa ću vam utrenirano odgovoriti. Nepouzdani pripovedač je najpre namerno nepouzdan. Dopušta da njegovo pripovedanje bude sasvim priklješteno jakom emotivnom povezanošću sa temom, da mu percepcija bude iskrivljena,  da mu politički stavovi budu ometajući i često pogrešni, a sposobnost sagledavanja šire slike skučena. Ipak, ni teorijski, ni empirijski još nije dokazano da takav nepouzdani pripovedač zapravo ne saopštava i moguću istinu. Nepouzdanost, dakle, nije nužno diskreditujuća. Možda nema druge, jer kada kao pojedinac uđete u bilo koje medijsko polje ozračeni ste nenormalnošću koja vas sa mnogo strasti ubeđuje da bezuslovno prihvatite paket mišljenja kojim se kvalifikujete u pravu vizuru. Ovaj nepouzdani pripovedač bi da se mimo sveprisutnog bivšeg jednoumlja, a sada tvrdog dvoumlja, otvore i polja pogrešnih uvida, ali baš onih do kojih se dolazi samostalno, ličnom dedukcijom, nepouzdano i svojeglavo. Lično, gajim pretencioznu nadu da objekti koje proizvodim, iako su plod zbunjenosti, mogu da potvrde, čak iniciraju preispitivanje kao metod. Da podstaknu lanac poverenja u sopstveno rasuđivanje, nezavisno od velikih serviranih istina, lokalnih ili globalnih. Dakle, poverenje u sopstveno istraživačko gledanje. Ono gledanje koje hoće da vidi i nijanse sivog, mimo hegemone crne ili bele, koje hoće da relativizuje dogme, koje želi da se smeje i sprda, a da to nije izdaja, ono gledanje koje nas vodi da se pouzdate u sopstveno kritičko razmatranje.  

levo: RADNIČKA KLASA IDE U RAJ, 2013.; desno: ANĐEO, 2007.

Koliko dugo ste radili na pipremi izložbe i sa kojim produkcijskim izazovima ste se na tom putu susretali? –

– Radio sam na ovoj izložbi, posredno, ceo život, posebno poslednje dve godine. Obezbeđivanje produkcijskih uslova za rad na izložbama savremene umetnosti poseban je problem, pošto institucionalno taj problem nije ni prepoznat i ne nude vam se rešenja. Sve je ostavljeno pojedincu, ali to je borba sa kojom sam se oduvek nosio, i ovde i u inostranstvu. Niko neće pustiti suzu što umetnik ne može da realizuje svoj art. To je umetnikov problem, svet ima i mnogo ozbiljnijih problema. Morate se snalaziti sami, posebno u polju skulpture, gde je materijalizacija neodvojiva od finansijskih mogućnosti. Iskustveno, najbolja je kombinacija što različitijih resursa: inostrani i domaći kolekcionari, konkursi i različiti poslovi, fondovi i otkupi. Ali nikad niko kao ekskluzivni izvor produkcije, nego je izbor uvek na vama. Kao i u svim poljima, ekonomska nezavisnost osnov je i svake druge nezavisnosti. Tako možete da radite samo ono u šta profesionalno verujete.

Šta za vas predstavlja Muzej savremene umetnosti i činjenica da tu izlažete?

– Istorijat naše saradnje i nesaradnje veoma je dinamičan. Još od malih nogu, porodično usmeren, bio sam oduševljeni posetilac Muzeja savremene umetnosti. Mislim da bih i danas mogao da vam iscrtam, uz malo podsećanja, Protićevu stalnu postavku. Gde je stajao Kožarić, a gde je visio Otašević. Onda sam izložbom Umetnost osamdesetih Ješe Denegrija i izložbom u Salonu MSU Lidije Merenik dobio neviđenu ranu institucionalnu podršku, tako potrebnu mladom umetniku. Nakon toga sam, devedesetih, posle smene Zorana Gavrića, napisao oproštajno pismo Supa od Solženjicina i skoro deceniju nisam i bukvalno ni kročio u MSU. Onda sam se dvehiljaditih, godinu, dve, ponadao da će biti bolje, a zapravo je ispalo po mene mnogo gore. Onda sam, besan zbog dekade zatvorenosti muzeja, tokom famoznog pasivnog renoviranja, jednim oštrim intervjuom, loše odnose još više pogoršao. Ispostavilo se, dugoročno gledano, da razvoj umetničkog opusa ne zavisi od socijalnih relacija. Ako ste intenzivno fokusirani na svoj rad, onda taj rad pomera stvari. Tako je, odmah posle renoviranja, došla velikodušna ponuda da u celom prostoru muzeja napravim samostalnu izložbu. To smo, zajedničkim snagama, sada uspešno i uradili, što je za mene životni poduhvat, a neskromno mislim da će i za MSU ostati kao nezaobilazna sekvenca.

Vašoj ižložbi prethodila je izložba pod nazivom Jedan minut zauvek istaknutog austrijskog umetnika Erwina Wurma. Smatrate li da je umetnicima koji stvaraju u inostranstvu lakše u odnosu na umetnike u Srbiji? I sami ste devedesetih godina živeli u Parizu.

– Komfornije, sigurno. Austrijanci su privatno ili institucionalno samo u tu izvanrednu izložbu uložili više od cele ovdašnje umetničke produkcije u polju vizuelne umetnosti u ovom veku, ali to u konačnici ipak nije najvažnije. Svuda je komplikovano baviti se, ali i doći do umetnosti. Tamo gde su putevi već raskrčeni, naravno da je komfornije. Ali komfor za umetnost nije tema. Pogledajte sada, paralelno traje izložba Olge Jevrić. Jedan mali atelje u bivšem logoru, nešto gvozdenih šipki i gvozdenih opiljaka i cementa bilo je dovoljno za isto tako krucijalni opus.

levo: HIDROCENTRALA, 1989.; desno: FACCIAMO FINTA DI NIENTE, 2017.

Nepouzdani pripovedač predstavlja najveću izložbu u vašoj četiri decenije dugoj karijeri. Postavka obuhvata svih pet nivoa muzeja, i pored starih, izložili ste i petnaest novih radova. Recite nam nešto o tome.

– Svaka ovako velika izložba rezultat je delovanja velikog kruga ljudi, koji se oko takvog projekta okupe: kustosa, asistenata, tehničara, dizajnera i fotografa. Njima ide velika zahvalnost, zasluga i priznanje. Bez velikih ciljeva i velikih izazova nema ni velikih poduhvata. Ovo je taj moj veliki poduhvat. Sada, dok izložba još traje, ne želim da je prepričavam. Posetite je. Skulptura je medij koji se konzumira neposrednim gledanjem i telesnim suočavanjem.

Radove zasnivate na predmetnom svetu, izražavajući se uz pomoć upotrebe realnih predmeta. Bicikl, vespa, čamac, igračke, pa čak i automobil, samo su neke od komponenti vaših skulptura. Šta nam poručujete? Da li je u pitanju vaša reakcija na svet u kome živimo?

– Naravno da je reakcija. Teme i podsticaji dolaze spolja, a vi ih zbunjeno prerađujete. Ali, ne bih bio u stanju da u jednoj rečenici kažem šta poručuje sve što sam do sada uradio. Kada bi to bilo moguće, rekao bih odavno tu rečenicu, tu poruku, i radio nešto fensi. Iako kažu da je intervju odličan način da o ozbiljnim stvarima govorite površno, možda će iz celine razgovora i iz reprodukcija proviriti neko objašnjenje onoga što radim.

Veliku pažnju privlači projekat Jugomuzej. Kako je nastala ideja i da li ste jugonostalgičar?

Nikakvo idealizovanje nije u pitanju i stalno ponavljam da nisam jugonostalgičan, već sam zapravo i Jugosloven, pored toga što sam i Srbin. Jedno je svetonazor, a drugo genetika. Svetonazor kao deo identiteta: poimanje jezika, ljudi, socijalne pravde, zavičajnosti i kulturnih kodova, koji sam dobio živeći na ovom tlu. I svejedno mi je da li je to i danas popularno ili ne. Iz vizure regiona Jugomuzej je vrlo nepotreban projekat jer, osim u Beogradu, nikad nigde u novim ex-Yu zemljama nije izlagan, što na neki način govori zapravo o njegovoj uspešnosti da, iako naizgled veselo, izgovori neprijatne činjenice. S druge strane, pri mnogobrojnim internacionalnim izlaganjima postojala je ipak izvesna ograničenost lokalnim referencama. Tako da, na kraju, ispada da je namenjen regionu, u kome zapravo i nije baš potreban. Zato mi je jako drago da sadašnja upečatljiva prezentacija u MSU izgleda kao da je potrebna mnogim pojedincima, poseta je ogromna za jednu izložbu savremene umetnosti.

TRASH (1982 – 2004.)

Šta za vas predstavlja titula akademika? Da li vam je iznenađujuće što među akademicima, gotovo i da nema žena?

– Nijedna titula ne može pomoći u onome što me fundamentalno interesuje, ne pomaže da stvarate bolju umetnost. Došao sam u SANU da budem ravnopravni glas u sazvučju različitih ljudi, koji se izvrsno bave svojim poslom, ali tako fundamentalno različito misle o važnim stvarima ove zajednice. I namera mi je da svoju različitost sačuvam. Akademija nije ista kao pre trideset godina. Možda to neke elite nerado priznaju, ali naprosto nije – velikom zaslugom sadašnje uprave. Kada u inostranstvu pitate za nekog, oni uvek počinju od nabrajanja kvaliteta, a mi, naprotiv, sa zadovoljstvom krećemo od unižavanja. Zato je naša čaša uvek poluprazna. Ovde i sada, svi smo skloni prevelikom trošenju vremena za radikalno kritikovanje, umesto na planove kako da se bar nešto poboljša. Ono što ostavljamo nije ono što smo unizili, već samo ono što sami uspemo da uradimo ili popravimo. Druga tema, položaj žena, još je važnija i to nije pitanje mode, već pitanje fundamentalne pravednosti i prihvatanja istine. Ova se sredina oduvek guši pod patrijarhalnim terorom svake vrste: od porodice do radnih odnosa, do vrhova vlasti i taj se disbalans mora popravljati. I SANU, verujem, mora primerom ispravljati tu retrogradnost.

Kao dugogodišnji profesor na Fakultetu likovnih umetnosti, šta mislite koje su prednosti i mane današnjice u odnosu na period od pre dvadeset, trideset godina kada ste takođe bili profesor? Kako savetujete vaše studente?

– Okolnosti su se menjale, ali ne suštinski. Nikad nisam imao ništa unapred da kažem  studentima, ništa što bi bilo primenljivo za sve. Tek čitajući njihov rad, pokušavao sam da u odnosu na posebnost njihovog dara, interesovanja i sposobnosti, s jedne strane, i konteksta i trenutka opštih i umetničkih kretanja, s druge, pomognem da se lakše uspostavi i posebnost njihovih putanja. Kada vam se desi da radite sa talentovanim i vrednim osobama, onda je pedagogija zanimanje bogova. Onda lako preživite sve ostale usputne bedastoće pedagoškog sistema. Drugačije gledano, verujem da je to najbolje polje borbe za napredak zajednice, ili bar najbolje od onoga što ja znam da radim: obrazovati ljude da budu slobodnomisleće osobe koje znaju da rade svoj posao najbolje moguće i pritom vole to što rade. Takvi se posle ničega ne boje, sve umeju i dobri su i sebi i drugima. 

BRING ME BACK, 2020/2022.

Razgovarala: Milena Kitić
Fotografije: Bojana Janjić, Vladimir Popović i Nebojša Babić

Najnovije