Harper's Bazaar Srbija

Šejla Kamerić: Žene su u prošlosti proglašavane vešticama, a danas su još uvek degradirane, potlačene, ućutkane

Kao uvod u njenu izložbu "Mother Is A Bitch" koja je nedavno postavljenu u galeriji Eugster u Beogradu, razgovarali smo sa umetnicom o njenom radu, umetnosti, lepoti i ženi.

Šejla Kamerić rođena je 1976. godine u Sarajevu, bavi se filmom, fotografijom, predmetima, crtežom i instalacijom. Preklapajući teme i motive intimnog sa pitanjima društvenog i kolektivnog.

Za mnogo štošta, ali i za bavljanje umetnoću roditi se na Blakanu otežavajuća je okolnost, potvrdila nam je Šejla tokom ovog intervjua, nastalog kao upoznavanje umetnice i njenog rada, u sklopu njene aktuelne izložbe koje se trenutno održava u galeriji Eugster u Beogradu, a koju možete pogledati do 26.06.2022.

Ova multidisciplinarna i pre svega jedinstvena umetnica, ispričala nam je kako je umetnost  oduvek bila njen konačni izbor, jer je to bio siguran prostor u kome je mogla biti ono što želi, a u isto vreme preneti neke važne poruke. Za svoju umetnost kaže da je ona koja menja pogled na stvari, nije ona koja dekoriše, već ona koja poziva na promišljanje.

Insistirajući na empatiji kao osnovnom mehanizmu spajanja sebe, svog rada i posmatrača, Šejla Kamerić upozorava na moć političkog diskursa, dok istovremeno stvara isti.
Njeni radovi deo su mnogih važnih kolekcija, kao što je kolekcija Tejt Modern u Londonu, Musée d’Art Moderne de la Ville u Parizu, muzej Boijmans Van Beuningen u Roterdamu, Vehbi Koç fondacija u Istanbulu, MACBA u Barseloni, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Kontakt kolecija u Austriji, ArtTelekom u Nemačkoj i drugima.

1. Draga Šejla, nedavno sam imala priliku da se u muzeju u Sofiji, upoznam sa Vašim radom “Bosnian girl” koji instant priziva emociju nemoći, nepravde i revolta. Smatrate li da je neophodnost umetnosti da pored emocije pokušava i nešto da promeni?

Umjetnost je korektiv, ona može i mora da mjenja. Ja sam se odlučila da stvaram takvu umjetnost. Ne onu koja dekoriše, već onu koja poziva na promišljanje.
Rad “BosnianGirl” je nastao prije skoro dvadeset godina. On pokazuje uvredljivi grafit holandskog vojnika upućen bosanskim djevojkama, nastao u vrijeme rata 92/95 u Srebrenici. Taj rad je ujedno i moj auto portret. Iako vezan za rat u Bosni i Hercegovini, tema kojom se ovaj rad bavi je univerzalna. On govori o predrasudama, šovinizmu, netrpeljivosti, poziciji žene u ratu, ali i u miru. U zadnjih nekoliko decenija mnogo toga se promijenilo, ali nažalost govor mržnje i stereotipi su sve prisutni. Rad “Bosnian Girl” je dio kolekcije muzeja TATE Modern i ove godine će biti pokazan u London. Pitanja koja ovaj rad namece su vrlo aktuelna. On poziva na promjenu u razmišljanju. Ali sad ovaj rad ima drugu ulogu koja je važna-on je dokaz ili svijedok i kao takav može da podučava i koriguje.

2. U kom momentu života odlučujete da je umetnost Vaš definitivni izbor?

Oduvijek je to bilo tako. Disleksična sam i disgrafična. Kao djete bila sam jako povučena. Umjetnost je za mene oduvijek bila siguran prostor u kojem mogu da budem ono što želim. Kroz umjetnost mogu da govorim o temama koje me zanimaju. Da komuniciram bez straha i onako kako želim. 
Sad kad sam ostvarena umjetnica razmišljam o drugačijim izborima koje mogu napraviti. U bućnosti bi voljela uzgajati povrće i voće, imati koze, kokoške i pčele. I dalje bi bila  umjetnica, ali bi bila samoodrživa.

3. Koliko je teško bilo u startu, a kako stvari izgledaju sada na Balkanu – kada je u pitanju umetnička sloboda?

Roditi se na Balkanu je otežavajuća okolnost. Politička i ekonomska nestabilnost razara društvo, degradira kulturu. Pored lokanih i regionanih problema, svaki umjetnik koji dolazi sa Balkana suočen je sa predrasudama. 
Ja sam imala sreću da već s prvom međunarodnom izložbom na kojoj sam učestvovala (Europsko bijenale savremene umjetnosti, Manifesta 3) postanem dio evropske kulturne scene. Pokazala sam rad “EU / Others” koji se upravo bavio segragacijom. Kritike za taj rad su bile odlične, mediji i publika su ga prihvatli i ja sam zbog toga mogla da izgradim svoju karijeru tako da je ona komercijalno funkicionalna. Uspijevam da živim na više adresa i to mi daje slobodu koju ne bi imala da djelujem samo iz balkanske pozicije. Moja odluka da ne živim u Berlinu nego i u Sarajevu i u Istri, mi daje tu privilegiju da mogu kritički posmatrati  “Zapad” i ne upadati u klasične kapitalističke zamke. 

4. Žena je oduvek bila jedna od vodećih umetničkih inspiracija, neretko je i Vaša. Kako biste poredili Vašu inspiraciju i težnje sa onim impresionističkim, renesansnim i generalno onim tokom proteklih decenija i vekova? Da li sada zaista vidimo veličinu žene?

Po prvi put u istoriji žene mogu slobodnije da se bave same sobom. Da budu same svoje muze i inspiracija. Da se otkrivaju, budu vlastili modeli. Kad o ovome govorim, ne mislim samo o umjetnosti već o široj kulturološkoj slici. Govorim o jednom generalnom oslobađanju koje je tehnologija, prije svega, pružila ženama. To što sad skoro svako ima kameru, da se predstavlja, promoviše, kroz socijalne mreže i to što možemo da djelimo znanje i vlastita iskustva, sve to je pomoglo ženskim slobodama. Naravno da stvari nisu jednostavne niti idilične, ali stvari se mjenjaju a tehnološki napredak pomaže u ostvarenju ženskiskih sloboda. 

5. Koji je Vaš stav o lepoti? 

Ljepotu volim, ali je se i plašim. Može da zavara, zaslijepi, učini nas nesigurnim i površnim. Zbog nje patimo. Ona nam se nameće. Ljepota je fragilna. Zahtijeva trud. Kad se mnogo govori o ljepoti to je znak da je stanje loše i da se bježi od ne tako lijepe realnosti.
Sreća i sloboda su ljepota. Ne može i ne smije biti lijepo ono što čini zlo drugima, eksploatiše i uništava prirodu. Samosvijesni ljudi su lijepi. 

6. Šta umetnost može da učini za bolje razumevanje među nama samima?

Mnogo toga. Umjetnost nas dovodi u isti prostor. Daje nam iste zadatke. Pokazuje različita viđenja i mogućnosti. Ona nas zbližava, ali ne sili. Ali umjetnost nije svemoćna. Podjele u društvu su sve veće. Otrovani smo, podijeljeni, zavadjeni i od prirode toliko razdvojeni da jednostavno gubimo dodir sami sa sobom. Ono što je zastrašujuće je da iz populizma i finansijskog interesa, zanemarujemo umjetnost koja nas može oplemeniti i unaprijediti. Svodimo se samo na zabavu i profit. Umjetnici gube focus, postaju dvorske lude. Oduzima nam se kultura i tako i naš lični izražaj. Pogubiljeni smo, gluhi, slijepi i njemi. Ali ipak ima nade. Vjerujem da nakon mraka dolazi svjetlo i da će dobro pobijediti. Umjetnost će svijedočiti.
 

7. Koliko Vam je važno da u Vašoj umetnosti rušite tabue i predrasude?

Važno mi je da slobodno govorim. Tabui i predrasude su simptomi bolesti. Ta bolest je neznanje i strah od nepoznatog. Želim da moja umjetnost otkriva i propituje.

Radovi koju trenutno pokazujem u Eugster II Belgrade galeriji razotkrivaju, a nadam se i ruše neke tabue. Radi se o seriji fotografija ‘Majka je kučka’ nastalih bez kompromisa a kao rezultat višegodišnjeg istraživanja. Bavim se ženskom seksualnosti tj postavljanja naizgled bezazlenog pitanja: Otkud vješticama metla? Odgovor na to pitanje otvara bezbroj drugih pitanja. Skida obruče predrasuda govoreći o vjekovnim predrasudama prema ženama.

8. Smatrate li da je moć žene zapravo zastrašujuća i da je zato žena ućutkivana, degradirana kroz vekove, proglašavana vešticom – spaljivana i kroćena?

Ono što je zastrašujuće je koliko je ljudska vrsta agresivna i ohola. Mi smo invazivna vrsta, želimo da vladamo, da se širimo i s tim ciljem razaramo i uništvamo druge vrste, prirodu, sebe same. Zapravo je stvar veoma jednostavna. Muškarci žele da vladaju ženama da bi mogli da se razmnožavaju. Žene su u prošlosti proglašavane vešticama i spaljivane, a danas su još uvijek degradirane, potlačene, ućutkane. Vještice nisu bile neke zle babe koje jedu malu djecu, niti bludnice koje gole jašu na metlama. To je slika koja je naknadno stvorena kao opravdanje zločina. Vještice su bile obične ili neobične žene kakve smo i mi sada. Neke od njih su bile travarke, babice, žene koje su željele da spoznaju svoje tjelo, neke su samo željele da šire znanje koje imaju ili da budu slobodne.
Ne treba nas biti strah vještica niti moći onih koji su drugačiji od nas. Treba da se plašimo onih koji pozivaju na mržnju i koji su spremni da ubiju sve što im je strano.

Intervju: Maja Bunčić

Foto: Instagram, Ivan Zupanc

Najnovije