Harper's Bazaar Srbija

Yayoi Kusama: Kako je nekadašnja autsajderka u modnom svetu postala najvoljenija umetnica današnjice

Vodič za Kusamin tufnasti univerzum.

Izuzetno je mali broj umetnika koji su jednim motivom jasno utisnuli svoj rad u kolektivnu podsvest čovečanstva. Lucio Fontana je to postigao strogim linijama koje su u stvari prorezi nožem na platnu, Kazimir Malevich crnim kvadratom, dok je Yayoi Kusama to učinila skromnom tufnom. Ovaj detinji simbol u stvari predstavlja refleksiju njenog detinjstva, koje je poput lavine pokrenulo sve ostale događaje u njenom životu.

Kusama je rođena u japanskom gradiću Nagano 22. marta 1929. godine u imućnoj porodici. Iako je bila zaštićena od užasa Drugog svetskog rata, porodične situacije poput majčinske okrutnosti i očevog neverstva, Kusama je od najranijeg detinjstva prolazila kroz mentalne probleme i vizuelna iskustva koje je ona oslovila kao halucinacije. Njeni izbori nailazili su na sukob sa konvencionalnim viđenjem porodice, koja je nju videla kao domaćicu. Na insistiranje roditelja, Kusama je išla u škole namenjene učenju manira za devojke, a ona je u stvari bežala iz tih institucija i odlazila u škole u kojima se uči umetnost. Umetnošću je počela da se bavi sa deset godina i te halucinacije su u stvari doprinele razvoju njene kreativnosti. Kako je sama rekla, umetnost je direktan izraz njenog života, posebno mentalnog oboljenja. Rezultovanje psihološkog stresa i nelagodnosti  verovatno se ukazao kao panični poremećaj u kom je vizija osobe opstruirana i zamagljena, poput tačaka koje formiraju lik ili lik koji je multipliciran. Svojom umetnošću i instalacijama ona je pokušavala da posmatraču predstavi svoje stanje.

Kusama se kao devojka upoznala sa radom Georgije O’Keeffe, koja ju je u tolikoj meri inspirisala da je pisala američkoj umetnici i tražila savet kako da započne svoj razvojni put kao umetnica. O’Keeffe joj je predložila da se zaputi u Ameriku. Nakon kratkog bavljenja tradicionalnim japanskim slikarstvom u Kjotu, Kusama napušta Japan i 1958. godine dolazi u Njujork, grad koji je, što se tiče umetničke scene, postao epicentar akcionog slikarstva. Ona nije želela da bude deo pokreta, nego da kreira sopstveni.

Počela je sa monohromatskim slikama velikih formata, koje su joj obezbedile pozitivne kritike publike. Šezdesetih je svoje delovanje multiplicirala na medijume koji pored slikarstva uključuju crteže, grafike, skulpture, instalacije i hepeninge na kojima Kusama slika na nagim muškim i ženskim telima, pa čak i modnu liniju. Upravo se sredinom 60-ih dešava jedna od njenih najpoznatijih instalacija, koja i dan-danas privlači pažnju. Kako bi upotrebu tačaka kao linearnih elemenata digla na viši nivo i dala im trodimenzionalnost, osmislila je koncept Sobe sa beskonačno mnogo ogledala, koji njene dvodimenzionalne elemente multipliciraju, kreirajući efekat zvezdanog neba jedne osobe.

Ne samo to, Kusama svojim instalacijama definiše i obrise virtuelnih univerzuma. Posmatrač koji ulazi u njen prostor ujedno postaje i akter, činjenica koja je najevidentnija u instalaciji Soba sa bezbroj ogledala – Polja falusa. Ona je dve godine provela isecajući i farbajući spužvastu tkaninu u obliku falusa, da bi ih postavila u sobu sa ogledalima u kojoj dolazi do transformacije posmatrač-akter. Prostor je aktiviran telom. Svaki korak menja energiju i fizičke atribute spužvastih elemenata. Slično njima, Kusama je instalaciju Luster tuge napravila kao beli kubus spolja, a unutra je prostor definisan ogledalima i jednim lusterom koji se rotira oko svoje ose i puni sobu svetlošću. Kusama je ovim projektom htela da kaže da je moguće da jedan element u isto vreme budi osećaje i radosti i tuge. Jednostavnim segmentima umetnica posmatrača izvodi iz svog osećaja sigurnosti i gura ga u svet u kom se on nalazi prvi put, ne zna šta ga očekuje, a  opet je fasciniran bezbrojnim svetlima.

Pored multisenzornog iskustva kojim opčinjava posetioca, a navodi ga na senzacije koje je ona osećala od detinjstva, umetnica je takođe svojim radom govorila o emocijama otuđivanja i feminizma. Serija slajdova iz 1966. godine, imenovana Skulptura koja hoda, predstavlja Kusamu obučenu u tradicionalni kimono sa kišobranom, na kom se nalaze aplikacije u vidu plastičnih cvetova. Kusama je sama, strankinja u velikom gradu, umetnica u svetu umetnosti koji su u tom trenutku definisali muškarci bele rase. Takođe, njeni slajdovi govore i o odnosu dveju zemalja nakon Drugog svetskog rata. Amerika i Japan su bili na suprotnim stranama, što se osetilo posle rata kao društveni jaz i animozitet.

Pored instalacija velikih razmera, umetnica je istu ideju na genijalan način osmislila na mikro-planu. Metalni kubus skromnih dimenzija tendenciozno je izbušen rupama kojima kada se približimo dobijamo uvid u njegovu sadržinu. Bezbroj staklenih kuglica različitih koloracija simbolično nas teleportuje u Kusamin univerzum u kom je emocija definisana skromnim tufnama i loptama.

Kontakt sa detinjstvom jedan je od lajtmotiva njenog rada, a kao direktan simbol ruralnog Japana u kom je odrastala jeste bundeva. Ona ih je crtala, a njihov oblik dodatno je akcentovan tufnama. Bundeve su posle toga postale i skulpture različitih dimenzija. Od minijaturnih koje služe kao dekoracija na stolu, pa do onih gigantskih razmera koje imaju interakciju sa lokacijom u koju su postavljene, kao što je slučaj sa bundevom na doku na ostrvu Naoshima, koju je uradila 1994. godine. Za Kusamu one su oličenje nepretencioznosti i njen omiljeni motiv koji ju je od detinjstva očarao svojim oblikom.

Sedamdesetih godina, vraća se u rodni Japan, gde doživljava mentalni slom i krah koji će za rezultat stvoriti njenu neaktivnost na polju umetnosti i to skoro celu deceniju. Osamdesetih i devedesetih, vraća se svojim projektima i istinski se etablira kao jedna od najvećih umetnica, kako u Japanu, tako i u svetu.

MODA I KUSAMA

Yayoina veza sa svetom mode započeta je mnogo pre nego što je postala inspiracija i saradnica jedne od najvećih modnih kuća. Kusama je modu tretirala kao nastavak sopstvenih umetničkih projekata i na taj način je svoj univerzum činila kompletnim, uključujući i najprozaičniji element – odevanje. Početak 21. veka modu stavlja u sam epicentar dešavanja. Moda postaje kulturološki fenomen, rame uz rame sa globalnim porastom konzumacije luksuznih dobara, definiše obrise popularne kulture. Štaviše, obrisi savremenog modnog biznisa se menjaju, a moda dobija na multidisciplinarnosti u kojoj se dizajn, arhitektura, umetnost prepliću sa modnim stvaralaštvom i svetskim konzumerizmom.

Marc Jacobs bio je jedan od prvih modnih kreatora koji je realizovao spajanje mode sa umetnošću i od toga je napravio manir tokom deset godina rada za kuću Louis Vuitton. Njegova velika pasija iz domena savremene umetnosti rezultovala je od 2001. godine kolekcijama sa istaknutim umetnicima kao što su Steven Sprouse, Richard Prince, Takahashi Murakami i Cindy Sherman. Kolekcije dobijaju na integritetu i vizuelnoj upečatljivosti, jer su izvedene u saradnji modne kuće i nekih od najčuvenijih umetnika današnjice.

Jacobs upoznaje misterioznu Yayoi Kusamu 2006. godine tokom boravka u Tokiju i upravo tu se rađa početak njihove saradnje. Kusama je Jacobsu pokazala svoju LV Speedy tašnu koju je ona ukrasila tufnama i videvši to, Jacobs ju je angažovao da svoje tufne upotrebi u kapsula-kolekciji koja je plasirana širom sveta. Tako neki od najvećih klasika brenda dobijaju svoj Kusama tretman. Kolekcija je bila globalni hit, a Jacobs je koristeći umetničke kolaboracije pokazao da Louis Vuitton nije samo klasičan, nego da sa punim pravom zauzima svoje mesto u društvu, osluškujući duh vremena i svoje elemente i kodove brenda preplićući sa saradnicima čiji je pogled na svet upečatljiv i neponovljiv. Ko je više neponovljiv nego Yayoi Kusama i njenog dobroćudnog beskraja napravljenog od tufni, tačaka, sfera i loptica.

Pomenuta luksuzna kuća odlučila je da deceniju kasnije istu kolaboraciju predstavi na svetskom tržištu. Kusama je ostala ista, ali je kreativna direkcija kuće promenjena. Nicolas Ghesquiere, možda i najveći futurista u modnom svetu, upotrebio je resort reviju brenda u jednako futurističkom Salk institutu za molekularnu biologiju, kao mesto gde su se aksesoari iz kolaboracije sa Yayoi Kusamom prikazali. Spektakularni odevni komadi možda su zasenili tašne sa Kusama tufnama od vodenih boja, ali namerno. Jer, početkom ove godine kolaboracija umetnice i francuskog luksuznog giganta pokazala je istinske razmere. Doslovno.

Lik enigmatične umetnice upotrebljen je kao direktan način komunikacije brenda Louis Vuitton sa konzumentima i javnošću uopšte. Kusama se pojavila u megalomanskim razmerama na fasadama Louis Vuitton zgrada u svim većim metropolama. Čak je osmišljena i Kusama lutka na naduvavanje, koja je obgrlila mega-butik na aveniji Champs-Élysées. Ona na taj način postaje bogoliki entitet, kog luksuzni brend koristi na najdirektniji način kako bi realizovali svoju kampanju.

Kusama je postala mejnstrim, misteriozna žena-superstar čije su izložbe imale višemilionske posete, a dešavale su se od Japana do Amerike, Brazila do Londona. U prilog tome govori činjenica da je Broad muzej u Los Anđelesu rasprodao devedeset hiljada karata za njenu izložbu za jedno popodne, a u Tokiju je dobila sopstveni muzej na pet spratova.

Razlog planetarnog uspeha Kusame može se pripisati društvenim mrežama i instagramičnosti ovekovečenog trenutka u nekom od njenih prostora. Njeni projekti imaju određenu crtu turističnosti, kao destinacija u gradu koja se mora videti. Još značajnije je što se javnost identifikuje sa njenom pričom, bolom kroz koji je prošla i činjenicom da je kao žena umetnik priznanje dobila tako kasno u životu.

Kusama kao da je bila otpisana iz pop art pokreta šezdestih, a u stvari njen rad je poslužio kao inspiracija Andyju Warholu i Claesu Oldenburgu. Makar niko ne video njena umetnička promišljanja, za Kusamu je umetnost bila jedini put, jedini način da se izbori sa ličnim demonima.

Više od pet decenija, ona živi u psihijatrijskoj ustanovi, mestu koje joj pomaže da svakodnevno bude u kontaktu sa svojom umetnošću. Svake večeri spava u bolnici, a studio se nalazi preko puta ulice. Jede suši iz lokalnog supermarketa i sama pravi svoju odeću. Veliko bogatstvo koje joj se desilo tako kasno u životu nije joj od preteranog značaja. Činjenica da je njena umetnost dotakla toliki broj ljudi širom sveta je ono što joj je važno. Uspela je ono što niko pre nje nije – da kreira sopstveni univerzum. I vrlo bi bila srećna ukoliko bismo imali prilike da ga posetimo. 

*Više o Kusami pročitajte u martovskom izdanju magazina Harper’s BAZAAR

Piše: Marko Mrkaja 

Fotografije: Profimedia 

 

Najnovije