Harper's Bazaar Srbija

Irska kraljica

Predstavljamo vam jednu od devet cover zvezda našeg rođendanskog izdanja magazina: muzičku zvezdu Roisin Murphy.

Sa desetim studijskim albumom, Roisin Murphy ne pokazuje znake usporavanja. Ne samo to. Pored izrade muzike, aktivno se bavi sopstvenim interpretiranjem u formi mode i veštačke inteligencije. Ekskluzivno za Harper’s Bazaar Srbija kreira nam mali putokaz do njenog umetničkog imaginarijuma

Novi album Hit Parade najbolji je u njenoj karijeri – to je makar utisak kritičara i vernih fanova, a ovakva tvrdnja u njenom slučaju baš nosi ozbiljnu težinu. Kada slušam pesmu Can’t Replicate po ceo dan bez prestanka, meni se isto čini da je ova tvrdnja tačna. Irska umetnica Roisin Murphy je u prethodne tri decenije i više od deset studijskih albuma prisutna na muzičkoj sceni, bilo kao solo izvođač ili kao deo čuvenog dua Moloko. Sa pesmama kao što su “Sing It Back” i “Overpowered” je osvajala najviše pozicije na listama singlova širom sveta, dok je sa nekim drugim “trakama” neizostavni deo DJ setova po underground klubovima širom planete. Njena moda i umetnički izražaj su inspirisali mnoge umetnike i umetnice u domenu mode, muzike, drega i videografije.

Dolazila je i vraćala se u Srbiju i region – jedan od prvih solističkih koncerata je bio baš u Beogradu na Kalemegdanu, a prošle godine je u sklopu nove turneje posetila i Zagreb. Pričati sa Roisin je privilegija. Tokom pripreme za ovaj pričao sam i sa svojim prijateljima i saradnicima. Bilo da rade u muzičkoj industriji ili su posetili jedan od njenih nastupa, bio sam zatrpan njihovim pričama koje kao centralni subjekt imaju upravo ovu irsku pevačicu. Čuo sam svašta… od “upoznao sam svoju ženu u prvom redu njenog koncerta”, “slavili smo rođendan zajedno na Exitu”, do “podelila sam sa Roisin flašu šampanjca na koncertu u Ljubljani i rekla mi je jednu od najmudrijih stvari koje ću zauvek pamtiti”. Bio sam siguran, ali morao sam da proverim da li i Roisin sa sobom nosi neku priču iz Srbije ili ovog dela sveta.

O da sećam se svih koncerata u Srbiji i regionu ali EXIT festival 2004. godine kada sam prvi put bila i nastupala sa Molokom… to je blo zaista veliko iznenađenje za nas. Nismo očekivali da će festival i lokacija biti tako jedinstveni. Znaš i sam da obično ne postavljamo pitanja kad smo na turneji, jednostavno idemo tamo gde nam se kaže, nastupamo i onda često ni ne znamo šta nas čeka. Često ne stignemo ni da vidimo ništa osim aerodroma i prostora u kome nastupamo. Dan-danas se sećam kako smo ušli na tvrđavu i kad su nas sprovodili kroz tunele i podzemne katakombe. Postavila sam milion pitanja o lokaciji jer mi je baš bilo interesantno i nesvakidašnje.

Ono što isto nismo znali je koliko smo bili popularan bend u Srbiji u tom trenutku i da ćemo nastupati pred, ne znam, možda 40.000 ljudi ili tako nešto. Na sve to, taj dan je bio moj rođendan… a ja izlazim na scenu i potpuno me obuzima energija publike. I odmah sam znala da nisu to bili bilo kojih 40 hiljada ljudi i to nije bio “bilo koji festival”. Sve vezano za taj dan je imalo neku magiju. Tada, a i kroz svoje druge nastupe i posete sam osetila koliko Srbija i Beograd imaju nešto veoma posebno. Jako volim da dolazim i upoznajem ljude, kulturu i energiju. Uvek je sve je bilo kao iz snova. Hvala što si me podsetio na to veče, ova priča mi je uvek blizu srca. 

Ne mogu da prestanem da slušam novi album “Hit Parade” još od kada su me zvali da radim intervju sa tobom i svakim novim slušanjem čujem neki novi detalj. Šta za tebe znači ovaj album i kako je nastao? Rad na ovom albumu je trajao dugo, ali sam imala izuzetno neopterećujuć pristup. Rad na ovom albumu je bio kao neka vrsta hobija koja traje nekoliko godina. Većina albuma je urađena “preko žice” sa DJ Kozeom, saradnikom i producentom koji je sve vreme bio u drugoj zemlji. Sama sam snimala vokale, pisala tekstove i slala ih Kozeu. Bilo je zaista neverovatno jer se rad na albumu dešavao paralelno sa mojim prethodnim albumom Roisin Machine. Ljudi su fenomenalno reagovali kada sam ga objavila, a ja sam sve vreme znala da im pripremam nešto specijalno u budućnosti. Nisam znala kada i nisam želela da se opterećujem rokovima. Za ovo iznenađenje smo znali samo Stefan (Dj Koze) i ja. Nisam rekla čak ni mojoj izdavačkoj kući ni mom timu. Kao neka slatka tajna.

Kako je bilo sarađivati sa Kozeom i kakav ti je odnos sa njegovim stvaralaštvom? Moram da priznam da je meni njegova pesma XTC jedna od omiljenih pesama za čuti na kraju DJ seta na podijumu dok izlazi sunce. Iskreno mislim da je to bila jedna od prvih, ako ne i prva njegova pesma koju sam čula i potpuno sam se zaljubila u njegov rad i pristup muzici, vokalima i produkciji. Baš sam pomislila kako bi bilo interesantno u budućnosti da radim sa njim, vrlo brzo me je dočekao poziv od njega da sarađujemo na njegovom albumu Knock Knock, to je bilo pre otprilike sedam godina. Dobio je moju email adresu od drugog producenta s kojim sam radila, Matthewa Herberta i poslao presladak i prezabavan mejl koji je u suštini glasio “Ja sam najbolji producent na svetu – hajde da radimo zajedno”. On je strašno duhovit i elokventan lik i to me je uvuklo da se malo više posvetim njegovom radu. Zašla sam dublje u njegovu muziku i potpuno se oduševila njegovom briljantnošću. Odmah sam pristala da učestvujem u projektu i kako je bilo baš lako sarađivati odmah mi je predložio da napravimo veći projekat zajedno. I to je zapravo početak ideje o albumu Hit Parade

Znači na albumu tehnički radite preko sedam godina? Otkud ime Hit Parade? Tako je, odmah nakon Knock Knock, ako ne i paralelno sa njim smo krenuli da radimo. Još na početku mi je rekao “Sa ovim albumom ću te popeti na vrh liste singlova i u emisiju Top Of The Pops”. Koze je baš duhovit lik, obožavam njegov humor. Top Of The Pops emisija više ne postoji, liste singlova nisu ono što su nekad bile i fascinantno mi je da posmatram transformaciju kroz koju prolazi pop muzika – ona ne nosi isti značaj i moć unutar kulture kao što je to bilo nekada – na primer na tom rođendanskom Exit nastupu. Sve se promenilo od tada. Što nije nužno loša stvar, promene su važne, ali baš imajući sve to na umu i zbog te njegove rečenice i obećanja sam rekla da album mora da se zove Hit Parade

Jedna si od rethih umetnica koja je sa svojom muzikom paralelno bila u mejnstrimu i na plesnim podijumima underground klubova. Gde se osećaš prijatnije? Osećam se prijatno kao umetnica. Uvek sam bila nemoguća za pretvoriti u proizvod. Srećom, rekla bih. Mislim, čak nije ni moguće to učiniti sa mnom. Ja samo imam snažnu želju da stvaram dela na koje sam ponosna. Mislim da je to jednostavno biti izvođač i umetnica – nekad je to u mračnom klubu a nekad na vrhu Top 40 radijskih lista.

Tvoja sklonost prema filozofiji je primetna u muzici i pisanju. Koliko je ona važna u ličnoj ekspresiji? Iako mi je to važno trudim se da ne budem preterano pretenciozna u svom pisanju. Ali kada me dohvati neka misao, da li moja ili inspirisana od nekog drugog, to mi je tako uzbudljivo – mogućnost da otvoriš još jedan novi ugao gledanja. I onda pretočiš u tekst. Zar to nije genijalno?

Apsolutno! Ima li neki tekst sa novog albuma na koji treba da obratimo pažnju? Baš je neko juče okačio deo teksta CooCoo” u kome kažem “Samo nemoj, nemoj to da radiš. Nikada. Nikada ne pokušavaj.” Sećam se da sam imala tu misao, dok sam pisala te stihove i samo sam pomislila, to je smešno, zar ne? Ta rečenica je neki mali zagonetni sklop. To govori “Nemoj, nemoj to raditi”, što znači – “apslotuno uradi to – uradi odmah”. Volim te zabavne kontradiktorne sitnice. 

Ceo vizuelni identitet Hit Parade ere za koji je delimično zadužena i umetnica Beth Frey je baš interesantan i nesvakidašnji. Koja je priča iza? Beth je prava umetnica, ali finalni proizvod je ustvari kreiran koristeći veštačku inteligenciju. Pronašla sam njene slike i kupila prava da ih koristim. Zatim sam sebe ubacila u te slike. Briljantno. To je to. Ne znam kako da objasnim zašto su te slike, nekako, toliko dobro povezane sa muzikom. Ali vrlo je teško opisati zašto je jedno povezano sa drugim. Mislim da je njen rad sa veštačkom inteligencijom nešto vrlo senzorno, a na ovom albumu produkcija ima nešto vrlo senzorno, nešto što možete dodirnuti, što je vrlo blizu i želite to da dodirnete, vidite, čujete i osetite. Sjajno je bilo raditi na ovom projektu, ne znam koliko ljudi znaju ali dugo vremena već sam umetnički direktor i kreativno rukovodim svim segmentima u svom umetničkom izražaju.

Baš mi je drago da si to spomenula jer se sećam kada si režirala svoj prvi spot pre par godina i okačila ga na Facebook uz poruku “Sama sam režirala ovaj spot, šta ću kad sam control freak. Izvinite.” Da li to znači da i dalje radiš sve sama ili pokušavaš makar malo da pustiš kontrolu? Sećam se tog posta. Ne, nisam postala bolja u puštanju kontrole. Možda bih morala malo da poradim na tome… Ja dolazim iz DIY (Do it yourself – uradi sve sam) kulture, moji početci su uz klupsku muziku i scenu, koja je zapravo najviše DIY žanr koji je ikada postojao. Muzička industrija je misila da je ta muzika kratkotrajni trend i da neće puno potrajati. Ljudi koji su ga stvarali su ga učinili da opstane. U mom slučaju izlazila sam u Šefild, gde je bila baš ta scena i bilo je izuzetno teško ne upoznati sve te ljude. Svi ljudi koje sam upoznala su radili nešto u klupskoj sceni – bilo da su izvođači, dj-evi, promoteri, izdavači, vlasnici studija ili prodavnica ploča. Mi smo sve to sami radili, ako znaš na šta mislim? Nismo se oslanjali na druge. Navikla sam na taj stav. Sve sam učila usput okružena kreativnim i poletnim ljudima sa željom da promene svet i donesu nešto novo svojoj okolini uprkos izazovima. Baš tako sam i naučila da pevam!

Mislim da počinjem da razumem zašto ti se Beograd svideo. Apsolutno! Baš sam tu energiju osetila u vazduhu svaki put kad sam bila u Beogradu i Srbiji i kad sam pričala sa ljudima oko sebe. Da li je i dalje tako?

Apsolutno! Moraš da dođeš ponovo da se podsetiš. Sad kad si spomenula klub sećam se kada sam gledao spot za Plaything i onu scenu kada stiskaš plastičnu flašu vode pored zvučnika da sam pomislio kako si verodostojno opisala noćni život. Koliko je klub i dalje važan za tebe posle svih ovih godina? Snimanje tog spota je baš bilo zabavno! Klub i scena oko njega su mi i dalje jako važni. Mislim da se to i čuje u mom zvuku. Klub me je povezao sa svim ljudima sa kojima i dalje radim i otvorio mi mnoga vrata.

Često si u odabiru saradnika i saradnica birala manje poznate izvođače i odbijala one koji su na vrhu popularnosti. Kako izgleda taj proces? Moram da priznam da se do sada najčešće dešavalo da se meni javljaju sa predlozima, i to obično izvođači u čiji rad sam već upoznata. Uvek je dolazak do saradnika bio organski. Važno mi je da saradnja i komunikacija prirodno teče i da se ne forsiraju stvari – od toga skoro nikad ne izađe nešto dobro. Zato i volim da radim sa Kozeom jer je raditi sa njim tako zabavno i jednostavno.

Kada več pričamo o saradnicima, sećam se kada sam pre par godina slušao podkast Table Manners sa Jessie Ware, i ti si bila njen gost pomislio sam, “Bože, kako bih voleo da sarađuju.” A onda ste pre par nedelja objavili Freak Me Now. Kako je tekla ta saradnja i kako je bilo raditi sa Jessie na toj pesmi? Jessie je super! Zaista je bilo divno i lako raditi sa njom. Glavna stvar koju smo zajedno uradili je bilo snimanje spota, koji je genijalan – bile smo okružene nenormalnim brojem kostima i mode tog dana i smejale se sve vreme. Mnogo je volim i obožavam što baš kao i ja sebe ne shvata previše ozbiljno i ume da uživa. Da me ne shvatiš pogrešno, obe smo ozbiljne u svom poslu ali sebe ne shvatamo preozbiljno, ako to ima smisla? 

Moda je uvek bila izuzetno važan deo celog tvog identiteta, od tvojih spotova do nastupa uživo. Sećam se 2008. godine, kada si radila prvu solo turneju i imala koncert u Beogradu, bilo je toliko kostima na sceni, bio sam oduševeljen. Kako se pripremaš za nastupe i kako uspevaš da održiš taj osećaj kontrolisanog haosa koji donose svi ti kostimi, odeća, presvlačenja itd? To je dosta komplikovan i slojevit deo mog posla, naročito kada su nastupi uživo. Važno mi je da spomenem i da sam uvek sama bila zadužena za svoj stil i nikada nisam angažovala stiliste. Pred koncert sve komade i kostime sama biram, tražim i istražujem. Baš uživam u ovom delu procesa iako često osećam pritisak da stalno menjam. Ovo je još jedno polje u kome mi je nezavistnost jako važna. 

Odakle potiče tvoj afinitet prema modi? Jedna od velikih inspiracija mi je Cindy Sherman – sećam se kad sam bila tinejdžerka kada sam videla njen rad prvi put da sam osetila neko prosveljenje. Njena umetnost i opsesija arhitipovima, fantazijom, rodom i fotografijom. Činjenica da neko poput nje je mogao da uzme sve to i napravi svoje igralište je bilo tako oslobađajuće. Inspirisalo me je da se osećam kao snažna feministkinja dok nosim, na primer, kostim domaćice iz pedesetih godina. Meni je to jako seksi.

Jel postoje neki komadi garderobe koji su temelj tvog stila? Uvek su mi se sviđale bele pantalone, one širokog kroja, posebno za klub i plesanje. Volim da nosim baš opuštenu “mušku” odeću tokom dana, kad se ne doterujem. Tako da imam stvarno ogromnu kolekciju patika i sportske obuće. I nekako me privlači odeća koja ima neko posebno značenje, neke stvari koje te asociraju na određenu muziku koju volim – baš na primeru belih pantalona, tu se vidi moja ljubav prema soul muzic. Na sceni je naravno sve podignuto na desetu oktavu, mnogo je ekstremnije i perfromativnije. Pored belih pantalona i sportskih patike nosim dosta kišnih mantila, to su oni dugi kaputi, oduvek sam ih nosila. Imam mnogo plavih košulja, sa prugama i običnih. Obožavam i basic tamnoplave džempere i puno tamnoplavih sakoa. Ja volim te modne klasike. Na to uvek dodam i tamnoplave mokasinke ili Čelsi čizme. 

Obzirom da je ovo Dream Issue HB, koji izvođači i koje pesme bi se našle na tvojoj Dream Issue plejlisti? Na listi bi se našli Van Morrison (You Dont Pull No Punches, You Dont Push the River), Chronixx i Free Nationals (Eternal Light), Lou Reed (Kicks), Gwen Guthrie (Seventh Heaven u Levan remiksu) i Payfore (I was in New York).

Fotografije: Ricardo Abrahao

Stajling: Marko Mrkaja

Razgovarao: Alek Bošković

Najnovije