BAZAAR Intervju: Milica Vučković o delu “Roditelji kućnih ljubimaca”

Koje govori o ljudima, njihovim odnosima, nemogućnosti da se razumeju, autentičnosti i bliskosti

Postoji nešto paradoksalno u današnjem svetu koji nas neprestano podseća da treba da budemo autentični, kao da je ta autentičnost postala još jedna društvena uloga koju moramo uspešno da odigramo. Učimo kako da govorimo o sebi, kako najbolje sebe da predstavimo, kako da postavimo granice, kako da ne izgubimo sebe, a ipak sve teže uspevamo da održimo kontakt sa sobom i drugima. Upravo taj paradoks nalazi se u središtu novog romana – Roditelji kućnih ljubimaca– Milice Vučković.

Autorka vešto ulazi u prostor između onoga što mislimo da jesmo i onoga što zaista možemo da budemo. Ne samo sebi, već jedni drugima. Njeni junaci tragaju za bliskošću, ali od nje istovremeno beže, pokušavaju da pronađu sebe, samo da bi shvatili da se do pravog sebe ne stiže bekstvom, već suočavanjem. Zato je ovo roman i o ljubavi, i o roditeljstvu, i o odrastanju, ali možda najviše o našoj  konstantnoj potrebi da životu damo smisao. „Najteže je voleti drugog čoveka”, kaže Milica Vučković. A možda je, kako nam ovaj razgovor pokazuje, odmah posle toga najteže naučiti kako da živimo u miru sa sobom.

Vaš novi roman Roditelji kućnih ljubimaca otvara pitanje bliskosti, junaci žude za njom, a istovremeno kao da ne umeju ni da je osete ni da je pruže. Ako je otuđenje postalo hronična bolest modernog društva, a tehnologija samo privid bliskosti, da li je vaša nova knjiga zapravo dijagnoza tog društva?

Vi ste i sami lepo skicirali taj paradoks, danas kada se više nego ikada insistira na autentičnosti, gde se svi upiru da je dosegnu i da nam je prezentuju, ljudi su nikada manje autentični. Samim tim, naravno, i naši životi, odnosi i sve drugo. Želim da verujem da još uvek ima mesta za ljude samo kada bi nam se dozvolilo da usporimo, da imamo vremena za sebe, da se čujemo međusobno, morali bismo za to da se izborimo uprkos svim nametnutim trkama.

Naslov Roditelji kućnih ljubimaca na prvi pogled zvuči gotovo pitomo, a što više ulazimo u roman, postaje sve složeniji. Iza njega se otvara pitanje brige, odgovornosti, roditeljstva i potrebe da nekome budemo potrebni. Kada ste shvatili da upravo taj naslov najbolje nosi ono o čemu zapravo pišete?

Naslovi su, za mene, umetnost po sebi, postoji mnogo naslova kojima se divim i čini mi se da mi je teže da smislim naslov negoli da napišem knjigu. Taman kada mislim da sam smislila, ispostavi se da tako nešto već postoji, jer naslov ne samo što treba da ima svoju melodiju, da bude privlačan ili namerno odbojan, on mora da bude i krovni pojam cele priče, ideje. On vam nameće smer u kojem ćete čitati, pa sam tako shvatila da i pored drugih radnih naslova, od kojih su mi neki bili i draži, roditelji upravo najbolje ilustruju fenomen o kojem govorim, a to je ne samo šetanje pasa u dečjim kolicima, ne samo opsesivna briga o nečemu što takvu brigu i ne želi, ali mi želimo da se ispostavimo brižnima, već i o tome kako brinemo jedni o drugima, o deci, kako štrikliramo ispunjene zadatke i obaveze prema njima i odgajamo ih kao da treba da idu na takmičenje pasa, a ne da budu sutra dobri i pošteni ljudi, pre svega.

U ovom romanu, vašim junacima je ponekad lakše da ostvare odnos sa životinjama, biljkama ili čak predmetima, nego sa ljudima. Da li je to zato što je jednostavnije voleti biće koje od nas ne traži objašnjenje, koje ne možemo da razočaramo?

Tako je, čovek jeste osuđen da voli i ima potrebu da bude voljen, što bi trebalo da je dar, ali se danas ispostavlja na prokletstvo, pa tako svoje projekcije usmerava na one adrese koje su najdostupnije. Najteže je voleti drugog čoveka, jer je za to potrebno uporno prevazilaženje sebe, a sve reklame nam govore suprotno – treba da se besomučno bavimo sobom i to više spolja nego iznutra, da ne pravimo kompromise, da ne narušavamo svoj komfor, da slučajno kako ljudi danas vole da kažu ne izgubimo sebe, a dobro znamo da je čovek koji nije među ljudima divlja životinja. Živo me baš zanima ti koji su našli sebe kako se provode bivajući jedna ista osoba ceo život. Da me ne shvatite pogrešno, sve ovo govorim kao neko ko voli životinje i ko pušta svog psa da spava u krevetu.

Roditeljstvo je u ovom romanu posebno zanimljivo jer nije predstavljeno samo kao odnos roditelja prema detetu, već i kao nešto što nosimo celog života, ono što smo dobili, ono što nismo i što nam je nedostajalo i ono što kasnije sami ponavljamo ili pokušavamo da prekinemo. Koliko odrasla osoba zaista može da se odvoji od deteta koje je nekada bila i možda da oprosti svojim roditeljima?

Čini mi se, tako se ispostavilo, da se u sva tri svoja romana bavim roditeljstvom i odrastanjem, i iz pozicije deteta i iz pozicije roditelja. Detinjstvo jeste nešto što nas doživotno formira, ali budući da smatram da ne postoji idealno roditeljstvo, roditeljstvo bez grešaka makar i onih iz najboljih namera, način na koji ćemo se sa svojim dečijim bolestima, kompleksima ili traumama boriti kao odrasli može da bude ili pogonsko gorivo ili izgovor da nikada ne postanemo ljudi.

U Smrtnom ishodu atletskih povreda govorili ste o sitnim povredama koje junaci prećutkuju, zanemaruju i dopuštaju da se vremenom nakupe. Da li čoveka na kraju više oblikuju veliki životni događaji ili upravo ono što svakodnevno prećutimo i kažemo sebi da nije ništa strašno?

U toj knjizi mi je bilo važno da pokažem da se žrtvom postaje tako što si podoban da budeš žrtva, i pre nego što se stupi u neki takav odnos, to ne može svako da bude. A ono što je mene tu interesovalo je šta nas to čini podobnim i kako se to prevazilazi. Nije nemoguće, ali je jako teško. Ne bih sada da se ispostavi da krivicu svaljujem na žrtvu, društvene stege, očekivanja drugih, čitav taj folklor koji nasleđujemo kroz svoju kulturu čini zadate okvire u kojima se naša razmišljanja kreću, ali tačno je da na kraju dana sve jeste do nas.

Jedna od stvari koje su mi zanimljive u vašem pisanju jeste to što svojim junacima ne oduzimate njihove kontradikcije. Ne pokušavate da ih opravdate, ali ih ni ne osuđujete. Da li je književnost za vas prostor u kojem možemo da razumemo čoveka bez potrebe da ga proglasimo dobrim ili lošim?

Hvala vam na ovom pitanju. Složila bih se sa vama jer i sama smatram da u svojim knjigama nemam dobre i loše likove, niti razmišjam u tim kategorijama uopšte, već se trudim da posmatram ljude kao nekakav haotični zbir nestalnih supstanci, emocija, navika i da je samo pitanje kapaciteta i volje u kom će se pravcu taj haos kretati. Trudim se da svoje junake, pa tako ni ljude oko sebe, ne osuđujem, već pokušavam da ih razumem u svim njihovim vrlinama i manjkavostima, kakve svi imamo.

Vaši junaci često pokušavaju da pobegnu, kroz putovanja, druge ljude, seks, posao, navike. Ali, čovek ipak ne može da pobegne od sebe. Šta mislite, od čega zapravo pokušavamo da pobegnemo kada bežimo?

Verujem da se uvek beži od sebe, ovakvog, u potrazi za sobom, nekakvim drugačijim, a verujem da se te promene koje priželjkujemo ne dešavaju kada bežimo, već kada se suočavamo. Znate, imam iza sebe puno epizoda, usamljenih, depresivnih, odsutnih, pogrešnih, prestala sam da ih se bojim tek kada sam pred njih čvrsto stala i pustila ih da vdim šta tačno imaju da mi kažu.

Vi ste istovremeno slikarka i književnica, a jednom ste napravili veoma lepu razliku između ta dva sveta kada ste rekli da rečima pokušavate da kažete šta mislite, a slikama da shvatite kako se osećate. Da li vam se čini da danas, kada sve moramo da objašnjavamo, slikarstvo i književnost pružaju različite vrste slobode?

Slikarstvo jeste sigurna zona, jer u slikarstvu nema jasnih granica i možete da sačuvate za sebe to što ste želeli da kažete, a da drugima prepustite da lutaju u svojim interpretacijama, dok je sa književnošću stvar sasvim drugačija, svima se čini da književnost razumeju, pa se onda i osećaju pozvano da kažu šta misle, iako je takođe ono što ste želeli neretko sasvim drugačije od onoga što čitalac u tom tekstu vidi. Ali najbolja stvar po pitanju i jednog i drugog je što kako starite to vas manje zanima da bilo kome bilo šta objašnjavate, a mišljenje drugih do kojeg vam je stalo svede se na svega par ljudi. Bitno je da imate neku ideju i da je sledite, pa vam onda ta sopstvena doslednost pričinjava satisfakciju veću nego bilo koja pohvala ili kritika. U stvari, tačnije, bitno je da vam je zabavno to što radite i da tu ne pravite kompromise, nego da ga radite baš onako kako osećate da treba. Nema boljeg osećaja od tog, nikakav spoljašnji faktor niti uspeh ne može da se približi tom osećaju ispunjenja.

Vi ste slikarka koja je ušla u književnost, a u ovom romanu imate čitav niz gotovo filmskih prizora: fluorescentna svetla, hotelske sobe, auto-put noću, akvarijume, benzinske pumpe, pet-šopove… Da li slike u vašoj glavi nastaju pre rečenica ili ponekad prvo morate da vidite scenu da biste mogli da je napišete?

Za mene je ceo svet u slikama koje pokušavam da protumačim.

Posle Smrtnog ishoda atletskih povreda prošlo je pet godina do novog romana. U vremenu u kojem se od umetnika očekuje stalna prisutnost, šta se događa sa umetnošću kada joj dozvolimo da sazreva?

Nisam se vodila nikakvim rokovima, iako je tačno da kako publika tako i izdavači stalno imaju neka očekivanja od autora, kao i da postoje autori kojima je prisutnost važnija od onoga što rade, što se i vidi u njihovom radu. Isto tako postoje i autori kao što je Dostojevski, koji je uslovno rečeno kratko živeo a iza sebe ostavio više od trideset knjiga, od kojih je svaka vrhunac književnosti. Svako stvara po svom nekom unutrašnjem tempu, mada jeste tačno da je skribomanija opšte prisutna. Ko zna, da nemam malu decu i da ne moram da radim druge poslove, jer od književnosti ne živim, a nažalost nisam bogata, možda bih pisala svaki dan, pa bih i ja izdavala jednu knjigu godišnje. A možda i sasvim suprotno. Ali šalu na stranu, ono što stalno govorim jeste da se nadam da ću, kada porastem, pre svega postati slikarka, odnosno umetnica, da ću svaki dan odlaziti u svoj atelje i slikati, pa da će tako i moja umetnička produkcija biti većeg obima. Nadam se da ću i to doživeti.

I za kraj, vaši junaci toliko žude za bliskošću, a istovremeno kao da ne umeju sasvim da budu ni sa drugima ni sa sobom. Šta ste vi, pišući ovu knjigu, naučili o tome kako živeti sa sobom?

Živeti uopšte, a najpre sa sobom, je teško ako život, pa tako i sebe, shvatamo isuviše ozbiljno.

Razgovarala: Milica Prelević

Foto: Kunst weekly

Najnovije

Politika kolačića
Harper's Bazaar Srbija logo

Koristimo kolačiće i slične tehnologije za skladištenje i pristup informacijama na Vašem uređaju. Neke od ovih tehnologija su tehnički neophodne da bi vam pružile bezbednu, funkcionalnu i pouzdanu web stranicu. Takođe, želimo da postavimo opcione/dodatne tehnologije kako bi vam pružili najbolje korisničko iskustvo.

Dodatne informacije su dostupne na stranici politika privatnosti.

Neophodni kolačići

Ovi kolačići su neophodni za normalno funkcionisanje web sajta, jer omogućavaju osnovne operacije poput održavanja vaše sesije, obezbeđivanja sigurnosti i pravilnog rada ključnih funkcionalnosti stranice.

Analitički i kolačići trećih strana

Ovi kolačići nam omogućavaju da razumemo kako pristupate stranici i Vaše navike pregledanja (npr. pregledane stranice, vreme provedeno na stranici, klik na sadržaj). Oni nam omogućavaju da analiziramo performanse i kvalitet naše stranice i da otkrijemo moguće greške.

Omogućavanje ovih kolačića pomaže nam da poboljšamo naš web sajt.