
U modi Borisa Ćalića nema suvišnih linija, kao što u njegovim rečenicama nema viška reči. Sve je precizno, čisto i s razlogom tu. Njegov put – od crteža ženskih silueta u detinjstvu, preko studija u Beogradu i Londonu, do rada sa Roksandom Ilinčić – oblikovao je dizajnera čiji je izraz tih, ali nepokolebljiv. U vremenu koje glorifikuje brzinu, vidljivost i efekat, Boris Ćalić bira tišinu, pažnju prema materijalu i jasnoću misli. Njegove kolekcije nisu refleks trendova već misaoni prostori, u kojima se osećaj pretače u formu, a minimalizam postaje sredstvo introspekcije.
U razgovoru za Harper’s BAZAAR Srbija, Boris Ćalić govori o kreativnim počecima, iskustvima koja su ga formirala i svojoj novoj kolekciji Sculpted Horizons, koja redefiniše žensku snagu kroz tišinu, prisutnost i izbor.

Vaš kreativni put započeo je crtežima ženskog tela. Da li i danas gradite siluetu linijom na papiru, ili je vaša misaona mapa danas drugačija – više u teksturi, pokretu, materijalu?
Boris Ćalić: Još kao dijete, imao sam potrebu da zabilježim žensku siluetu — uzimao bih knjige iz roditeljske biblioteke i u njima ostavljao crteže. Ti prvi, nesvjesni potezi vremenom su dobili formu mog profesionalnog puta. Kroz školovanje sam usavršavao crtež kao sredstvo izražavanja, a likovnost je postala temelj mog dizajnerskog jezika.
Danas, i dalje započinjem svaku kolekciju crtežom. Linija mi daje arhitekturu misli. Istovremeno, važan segment procesa je i drapiranje na lutki — ono mi omogućava da istražim formu u prostoru, da dodirnem pokret. Nekad i sam materijal vodi proces – njegova tekstura, način na koji pada, izazove u meni ideju koju zatim pretočim u crtež. To je dijalog – između ruke, tkanine i prostora.


Rođeni ste u Podgorici, školovali se u Londonu, radili sa Roksandom Ilinčić. Tri tačke – tri različita senzibiliteta. Kako se ti različiti svetovi prelivaju u vašem dizajnerskom jeziku danas?
Boris Ćalić: Dodao bih i Beograd, gdje sam završio osnovne studije modnog dizajna – to je bila prva tačka oslonca, temelj koji mi je dao prostor da istražujem formu, koncept i stil. Beograd me otvorio ka različitim vrstama umjetnosti – od teatra do grafičkog dizajna – i naučio me kako jedan grad može oblikovati dizajnersku senzibilnost.
Rad u ateljeu Roksande Ilinčić u Londonu bio je dragocjeno iskustvo – dao mi je uvid u to kako funkcioniše jedan međunarodni brend, koliko je važno izbalansirati kreativnost s komercijalnim segmentom. Vjerujem da je danas veći izazov kreirati novi, prepoznatljiv i nosiv dizajnerski izraz, nego praviti modu koja je isključivo avangardna i konceptualna.
Podgorica ostaje moj lični prostor – mjesto unutrašnje tišine iz koje crpim osećaj za ravnotežu. Svaki od ovih gradova dao je drugačiji impuls mom izrazu, a njihov preliv danas oblikuje moj dizajnerski jezik – čist, jasan i usmjeren, sa stavom koji ne traži potvrdu.

Iskustvo rada kod Roksande Ilinčić često opisujete kao ključno. Šta ste iz te saradnje poneli kada je reč o vođenju sopstvenog brenda, i gde danas povlačite granicu između ličnog izraza I profesionalne strategije?
Boris Ćalić: Rad u njenom ateljeu mi je pokazao koliko je važno ostati dosledan sebi, čak i kada se brend razvija na svjetskoj sceni. Naučio sam da kreativnost i komercijalnost ne moraju biti suprotstavljene strane – mogu postojati zajedno, ako se balans postavi tačno.
Danas mi je važno da svaki komad koji nosi moje ime ima jasnu autentičnost. Trudim se da pomjeram granice kada je riječ o izrazu, ali da nikada ne izgubim osnovnu liniju onoga što jesam. Profesionalna strategija je nužna – ona osigurava održivost i jasnoću. Ali ako ugrozite svoj identitet zarad brojeva, onda ni strategija dugoročno ne vrijedi. Granica je tamo gdje vizija ostaje netaknuta.
Školovanje na London College of Fashion stavilo vas je u kontekst u kome se moda posmatra kao ozbiljan ekonomski i kulturni sistem. Kako je ta perspektiva oblikovala vaš odnos prema poslu I autorstvu?
Boris Ćalić: To iskustvo mi je pomoglo da razumijem modu ne samo kao kreativni izraz, već kao kompleksan sistem u kojem se prepliću ekonomija, kultura i identitet. Naučio sam da je važno strpljivo graditi svoj put – postepeno, ali jasno.
Kao autor, želim da budem prepoznat po konzistentnosti izraza i jasnoći ideje. Da komuniciram dizajn na način koji ne traži objašnjenje, već prirodno pronalazi svog posmatrača. Svijest o industriji me je naučila koliko je važno znati kome se obraćaš, stvarati za svoju ciljanu grupu i razvijati autentične kampanje koje prenose poruku i emociju – bez suvišnih slojeva, ali sa identitetom koji se ne gubi.


Često govorite o važnosti dodira, teksture, izbora materijala. Šta za Vas znači „dizajnirati sa osećajem“ u digitalnom vremenu kada se odeća često gleda kroz filter, a ne dodiruje?
Boris Ćalić: Za mene dizajniranje počinje iznutra – stvaranjem slike žene kojoj je kolekcija namijenjena. Pitam se: ko je ona, šta je pokreće, kako zvuči njen svijet, gdje izlazi, šta nosi kada želi da bude najviše svoja? Taj proces zamišljanja otvara prostor za iskrenu emociju, i kolekcija nastaje iz osjećaja – ne iz trenda.
Moja odjeća često „ne izlazi dobro na slici“, jer njena snaga leži u teksturi, težini tkanine, tišini kroja. To su stvari koje kamera često ne prenosi. Danas se taktilnost izgubila u lavini digitalnog predstavljanja, a dizajneri nerijetko više pažnje posvećuju estetici kampanje nego samoj kolekciji.
Za mene, odjevni komad mora stajati sam za sebe – ogoljen, bez šuma i distrakcija. Ako u toj tišini uspije da zadrži pogled i izazove osjećaj – onda je autentičan. U suprotnom, sve ostalo je samo pakovanje.

Dosledni ste minimalizmu i pročišćenim formama, u vremenu koje glorifikuje spektakl i viralnost. Kako se opirete toj potrebi za vidljivošću i ostajete verni svom jeziku?
Boris Ćalić: Vjerujem da moda ne mora da viče da bi ostavila trag. Moj rad počiva na tišini forme, jasnoj misli i osjećaju koji dolazi kroz dodir, ne kroz šum. U vremenu koje glorifikuje trenutni efekat, biram da gradim postojanost. To je sporiji put, ali dugoročniji.
Minimalizam mi nije estetski izbor, već prirodno stanje izraza. U njemu nalazim prostor za preciznost, snagu i autentičnost. Sve što ne mora da bude tu – uklanjam. Vidljivost me ne zanima po svaku cijenu. Zanima me istinitost.
Kada biste definisali elegantan garderober savremene žene – koji bi komadi bili njegov temelj?
Boris Ćalić: Elegantan garderober ne počiva na količini, već na jasnoći. Bijela košulja – oštro krojena, ali sa lakoćom u pokretu. Dobar par jeansa koji prati liniju tijela, bez pretenzije. Strogi kaput koji može da stoji sam za sebe kao izjava, ali i da ćuti kad treba. I haljina koja ne zavisi od trenda – može da se nosi u svako godišnje doba i uvek djeluje tačno. Osnova je u komadima koji ne traže pažnju, ali je uvijek dobiju.


Koji komad za Vas predstavlja večni simbol jednostavnog luksuza?
Boris Ćalić: Za mene je to savršeno krojena bijela košulja. Bez ukrasa, bez viška detalja, ali sa preciznošću i pažnjom u svakom šavu. Materijal koji diše, oblik koji poštuje tijelo – ona nosi luksuz u svojoj tišini i bezvremenosti. Jednostavnost koja ne traži potvrdu, a ostavlja neizbrisiv trag.
Vaša najnovija kolekcija nosi naslov Sculpted Horizons. Šta za Vas predstavlja taj naziv i na koji način se njegova simbolika odražava kroz dizajn, atmosferu i poruku kolekcije?
Boris Ćalić: Kolekcija Silent Horizons, nastala u saradnji sa Luštica Bay, bavi se ženom u njenom najličnijem prostoru — samoći. Ne onoj koja guši, već onoj koja oslobađa. U vremenu koje neprestano traži da budemo vidljive, glasne i dostupne, ova kolekcija bira tišinu. Povučenost ne kao slabost, već kao oblik jasnoće. Kao snaga koja se ne dokazuje — već postoji.
Ova kolekcija je i dublja refleksija o granicama koje žena postavlja da bi ostala svoja. O unutrašnjim pejzažima koje često niko ne vidi, ali u kojima se odvija najvažniji dijalog – onaj sa samom sobom. Samoća ovdje nije odsustvo drugih, već prisustvo sebe. Prostor u kojem se briše spoljašnji šum, da bi se čuo unutrašnji glas.

Odijela u boji pijeska, sa oštrim, jednostavnim linijama, i haljine koje padaju niz tijelo, otkrivajući leđa — svaki komad govori o toj napetosti između kontrole i prepuštanja. O spoljašnjoj mirnoći i unutrašnjoj dubini. O ženstvenosti koja nije nametnuta, već izabrana.
Ova kolekcija nije samo odjeća — to je manifest ženstvenosti koja ne traži društvo da bi bila vrijedna, nego sama u sebi nosi moć, ljepotu i slobodu.
Sculpted Horizons slavi taj trenutak mira, taj položaj postojanja koji je istovremeno fragilan i nepokolebljiv.
Foto: Vedrana Vukojevic
Razgovarala: Natalija Kunić