Harper's Bazaar Srbija

Saša Tkačenko: Udahnem duboko, obrišem prašinu sa ramena, saberem redove i nastavim dalje

Kreativnost obuhvata više od sposobnosti otkrivanja i predstavljanja originalnih ideja, ona je oduvek podrazumevala i hrabrost da se njome bavite, a posebnu dozu hrabrosti iziskivala ukoliko odlučite da čin kreativnosti pretvorite u svoju svakodnevicu.

Čin kreativnosti može biti veličanstven i inspirativan, poput stvaranja prelepe slike ili dizajniranja inovativne kampanje. Međutim, ideja ne mora biti striktno umetnička ili ona koja menja svet da bi se smatrala kreativnom. Život od nas zahteva svakodnevna dela genijalnosti i nova rešenja. Naime, svako od nas poseduje određenu količinu kreativnosti, iako toga možda nije svestan.

Međutim, ono što kreativce po volji izbora, izdavaja od ostalih, jeste prepoznavanje ove veštine kao dominantne u sklopu ličnosti, te potreba i želja da se njome bave.

Takođe, kretivnost je retko smatrana važnom stavkom koju neko može da poseduje, lepom da, ali nikako ne neophodnom.

Zato je izbor da kreativnost bude svakodnevni deo vašeg života i stvaralaštva, poseban čin hrabrosti, koji su mnogi izabrali uprkos želji svoje okoline, a kao jedini način da ostanu dosledni i iskreni prema sebi. Razlog zbog koga su načinili najbolji mogući izbor i zbog koga su naposletku i uspeli.

U našem serijalu, brojni kreativci sa domaće scene tu su da sa vama podele suštinu svog kreativnog puta i inspirišu vas da od njega ne odustanete, jer bez novih, lepih i originalnih ideja koje kreativni umovi donose, ovaj svet bi bio jednodimenzionalno i prilično otužno mesto.

Baš kao što je Pablo Picasso rekao kada je pokušao da definiše umentost, isti princip mogao bi da se primeni na kreativnost bilo kog oblika: “Svrha kreativnosti je da spere prašinu svakodnevice sa naših duša”, zaključak sa kojim bi se svi gosti naše rubrike svakako složili.

Saša Tkačenko živi i radi na relaciji Beograd – Zagreb. Njegova umetnička praksa angažuje prostor i fenomene transformacije tretirajući ih kroz različite medijie koji su često u interakciji: skulptura, video, zvuk, instalacija. Tkačenkovi radovi tako stvaraju dinamične situacije u kojima publika ima konstitutivnu ulogu, često se osvrćući na motive i fenomene iz popularne kulture i savremenog života. Izlaže od 2008. godine, uključujući izložbe u institucijama kao što su Centar Pompidu Pariz, Muzej savremene umetnosti Beograd, mumok – Museum Moderner Kunst Vienna, Muzej savremene umetnosti Zagreb…

1. Od ideje do realizacije (koliko rada i kakvog), šta smatraš da ti je najviše pomoglo?

Teme kojima se bavim često su provocirane događajima ili fenomenima iz savremenog života i popularne kulture. A svoje readove najčešće promišljam i preispitujem kroz razne aspekte svakodnevnog, tako da je svaki rad vrlo specifičan u smislu nastajanja. Ideje nastaju ćesto refleksno kao reakcija na pesmu koju slušam ili razgovor koji vodim sa prijateljima. Opet realizacija je uvek priča za sebe i svaki rad ima svoju dinamiku, nekada prođe i po par godina da se sve uklopi i da se početna ideja materijalizuje u prostoru. Radove često realizujem u različitim medijima i neretko kontrolu nad nekim delovima produkcije poveravam saradnicima. Ova vrsta razmene znanja i iskustava mi mnogo pomažu da na različite načine sagledam prvobitnu ideju, a sam rad postaje kompleksniji i zanimljiviji.

2. Najbolji savet koji si dobio i zašto smatraš da je baš on uticao na tebe? Da li se sećaš momenta kada si ga primenio u praksi – možeš li nam otkriti više o tome?

Budi otvoren da pokažeš svoja osećanja kada stvaraš svoje radove, jedino tako će i drugi razumeti ono što pokušavaš da ispričaš. Ne znam da li sam u potpunosti uspeo da primenim ovaj savet ali znam da mi je sve manje bitno da stvaram umetnost koja po svaku cenu mora da se dopada svima. Stvaram sporije, mnogo više uživam u samom procesu i nadam se da to oseća u mojim radovima.

3. Šta radiš kada želiš da odustaneš?

Odustajanje posmatram kao fazu, zamor materijala, kao neizbežnu stavka na putu za koji nam niko ne garantuje da će uvek biti onako kako smo planirali. Vremenom sam stekao veće iskustvo pa su te faze kraće i lakše ih prevaziđem. Udahnem duboko, obrišem prašinu sa ramena, saberem redove i nastavim dalje.

4. Knjiga, sajt, tool koji ti je najviše pomogao i kako?

Kada sam spremao izložbu Ruine budućih utopija, istraživiao sam fenomen nostalgije i u moru linkova, tekstova, klipova stalno sam nailazio na knjigu Budućnost Nostalgije, Svetlane Bojm. Ova knjiga je potuno promenila način na koji sam do tada promišljao svoje radove kao i icelokupnu zložbu i na najbolji način je artikulisala sve moje ideje i nesigurnosti. Često joj se vraćam i iznova sagledavam pojam nostalgije ali i mnoge druge fenomene koji me fasciniraju i koje obrađujem u svojoj praksi.

5. Umetnik/umetnica koji su te najviše inspirisali u karijeri i zašto baš oni?

Andy Warhol je definitivno izvršio najveći uticaj na mene u ranim formativnim godinama. Kada govorim o Worholu uvek pomislim i na Lou Reda. Ipak najveći uticaj na mene imao je Jim Jarmush i njegovi filmovi. Narvno tu su i Bruce Nauman, Lawrence Weiner, Nathan Coley, Jeremy Deller, Neša Paripović, Douglas Gordon, Rikrit Tiravanija i drugi.

6. Koliko je teško, zašto je teško i zašto je vredno odricanja?

Mislim teško je, ali šta sad? Kada doneseš odluku da je umetnost tvoj poziv i tvoj izbor onda radiš sve što je u tvojoj moći da stvoriš uslove da izvedeš sve što si zamislio. Nekada ili bolje rečeno uvek je teško i neizvesno ali to je deo procesa, kao i prevazilaženje prepreka u tom procesu. Nekada publika ne razume šta si hteo da kažeš, ali momenti kada rad naiđe na razumevanje i prihvatanej je neprocenjiv i onda shvatiš zašto je vredno bilo odicati se mnogih stvari na tom puti.

Foto: Mihailo Vasiljević

Intervju: Maja Bunčić

Naslovna ilustracija: Marija Pecić

Najnovije